Neizvjesnost je pratila čitavu predizbornu kampanju. To se vidjelo već i po definicijama političkih tabora. Oko Netanjahuove stranke Likud okupile su se manje nacionalističke stranke ili one s vjerskim predznakom. Da bi postale koalicioni partner Likuda, one bi morale da pređu cenzus od 3,25 odsto. Isto važi i za protivnike. I nova Plavo-bijela stranka, koju Netanjahu demonizuje kao „lijevu opasnost", neće moći da vlada bez partnera. Ali većina njih se isto tako bori sa cenzusom.

Konačni odnos snaga u Knesetu koji ima 120 mandata zavisiće upravo od uspjeha malih stranaka, jer će mandati onih koji ne uspiju da pređu cenzus biti dodijeljeni drugima. A dvije izraelsko-arapske stranke koje su u Knesetu ne dolaze u obzir kao koalicioni partneri za Plavo-bijele. To najbolje pokazuje koliko se ta stranka koju je osnovao bivši šef Generalštaba Benjamin Ganc razlikuje od Likuda.

Prave političke i ideološke razlike tokom predizborne kampanje nisu čestito ni tematizovane. Netanjahu se podsmijevao konkurenciji i etiketirao je kao opasnost za Izrael. Tako je o Gancu pričao da je Iran mogao da dopre do sadržaja njegovog mobilnog telefona i da je tako došao dao informacija tajnih službi.

Netanjahu je istovremeno briljirao kao državnik koji sarađuje s velikima u Moskvi i Vašingtonu i stvara utisak da je zbog toga njegovoj zemlji dobro. Posebno mu ide na ruku ponašanje predsjednika SAD Donalda Trampa koji od prije nekog vremena svoju politiku prema Iranu koordiniše sa Netanjahuom. Osim toga, on je izašao Netanjahuu u susret premještanjem ambasade SAD u Jerusalim, a tačno pred početak predizborne kampanje najavio je da će Vašington da prizna pretenzije Izraela na Golanske visoravni okupirane 1967.

Vjetar u leđa iz Vašingtona

Netanjahu je najavio i da će, u slučaju pobjede na izborima, anektirati bar dijelove Zapadne obale. Kao i aneksija Golanskih visoravni, to bi bila povreda međunarodnog prava. Ali, Netanjahu ima veliku podršku Vašingtona.

U tom pogledu, ni Plavo-bijeli nisu mnogo protestovali, saopštivši da neće uklanjati jevrejska naselja sa Zapadne obale, ali i da ne planiraju aneksiju. Ona bi svakako bila kraj dosadašnje ideje o mirovnom rješenju. Dnevnik Harec čak govori o „sahrani rješenja u vidu dvije države". Sve to bi imalo nesagledive posljedice i to ne samo na Bliskom istoku.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android