Uoči izbora u Bosni i Hercegovini valja postaviti pitanje – da li je današnja Srbija dobronamjerna prema Bosni i Hercegocini ili rukovodstvo Srbije, kako to uglavnom doživljavaju bošnjački lideri, jedno priča za međunarodnu javnost, a drugo besjedi kad se Srbi okupe u „srpski svet”?

Vučićeva ljubav, Vučićevo poštovanje

Najprije bi trebalo da vidimo kakva je zvanična politika Beograda prema Sarajevu, i postoji li neka „tajna agenda” iza oficijelnih floskula. Već ovako postavljeno pitanje daje pola odgovora. Kada neko poput Vučića kaže Sarajevo, onda sa velikom vjerovatnoćom ne misli onako kao kada kaže Berlin, a podrazumijeva zvaničnu Njemačku ili izgovori Pariz, a misli na Francusku. Kada, recimo, Vučić izgovori riječ Sarajevo on implicitno misli na Bošnjake i njihove političke lidere, a ne na državu Bosnu i Hercegovinu. Kada kaže Banjaluka, onda je to samo Republika Srpska uz koju nikada ne ide objašnjenje – entitet države Bosne i Hercegovine.

Naravno, postoji bezbroj primjera Vučićevog zaklinjanja u tri stvari – u Dejton, i tamo definisanu „cjelovitost” susjedne zemlje  (uz obavezni dodatak da je svetinja i integritet RS-a), u poštovanje suvereniteta Bosne i Hercegovine i u ljubav prema Republici Srpskoj.

Dakle, ovdje se radi o najpitomijoj verziji političkog iskaza unutar „vučićizma”. Ta verzija bi se – da nije konteksta – mogla nazvati čak i korektnom. Ali najzvaničnija instanca Srbije – a to je Aleksandar Vučić (druge zvanične instance jesu samo inkarnacije njegove volje)  – stalno šalje poruku preko Drine u koju je ugrađena duboka ambivalentnost. I mada pošiljalac vjerovatno smatra da je poruka dobronamjerna, ona je zapravo latentno toksična za prilike u Bosni i Hercegovini.

Jedina pobjeda, najvažniji cilj

Šta nam govori „poštovanje” prema Sarajevu i "ljubav” prema Banjaluci? Pa jasno je – tuđe poštujemo, naše volimo. Granica između „našeg” i „tuđeg” nije međudržavna, već međuentitetska granica. A to znači da ćemo iz nacionalne solidarnosti baš svima, pa čak i nekim našim voljenim prekodrinskim bitangama, unaprijed oprostiti sve izgrede. A „druge” ćemo hladnokrvno „poštovati”. Nije to teško razumjeti. Dobrica Ćosić je prije deset godina Republiku Srpsku nazvao „jedinom političkom i ratnom pobjedom srpskog naroda u drugoj polovini 20. vijeka”. Dušan Proroković formuliše to nešto prizemnije, kada kaže da je očuvanje Republike Srpske „najvažniji geopolitički cilj Srbije”. To beogradsko samorazumljivo svojatanje Republike Srpske i bez teških riječi podstiče međuetničku napetost u komšiluku. Kako to u praksi izgleda, pokazao je Dodik 15. septembra u Bijeljini, kada je dočekao Vučića na otvaranju dionice auto-puta do Rače: „Gospodine predsjedniče Srbije, gospodine Vučiću, dobrodošli na svoje i među svoje!". Dodik ovim nije samo provocirao političko Sarajevo i ribario u desničarskim vodama, već je samo na novi način opisao Ćosićevu misao.

Neću se sada baviti time kako na ovakve tonove iz Bijeljine i Beograda podrhtava politička rezonantna viljuška u Sarajevu. U dejtonskim sistemom spojenih nacionalističkih posuda, naročito u predizborno vrijeme, niko ne dozvoljava da opadne nivo nacionalističkih tenzija. Zašto bi etno-fundamentalističke elite pravile od gotovine veresiju? Taj mehanizam je poprilično dobro opisan, napokon, on radi bez prestanka već više od tri decenije.

Trebalo bi podsjetiti da Dejton nije uzrok nacionalizma već njegova krajnja ratna posljedica i njegov ustavni oblik. Valja reći da je taj mehanizam spojenih nacionalističkih posuda najkobniji za Bošnjake, jer njihovi lideri koji pristaju na nacionalistički ping-pong, a malo ih je koji odolijevaju, od ostala dva etnoklerikalna bloka samo preuzimaju i jačaju model vječnog obnavljanja krize.

Iskrivljena prošlost

Ispod zvaničnog nivoa odnosa prema Bosni i Hercegovini, koji bi, kada bi bio mjeren ekonomskom razmjenom ili brojem međudržavnih sporazuma, ispao solidan, postoje takozvane „duboke sile” na obje strane Drine koje ne dozvoljavaju iskreno uspostavljanje političke kulture pomirenja.

Već prvi i drugi ešalon ispod Vučića – od Vulina pa nadalje – opslužuju onu retoriku koju je gazda kao državnik ipak morao napustiti. Umjesto toga, vrhovni trbuhozborac pušta svoje lutke da govore glasom njegove potisnute velikosrpske frustracije.

Ako se fokusiramo na treš medije – dakle one sa najvećim učinkom među milionima loše opismenjenih građana – već ovlašan pogled će nam otkriti jednu matricu unutar koje se o „Bosni” malo zna ali o njoj puno govori. Ta matrica nije više politički eksplicitna kao devedesetih, ali je svakodnevno prisutna u ionako zagađenom medijskom prostoru. Ona se javno ponosi svojim raskošnim predrasudama o islamu i susjednoj zemlji, okuplja nižerangirane učesnike razaranja te zemlje iz devedesetih. Niz osuđenih ratnih zločinaca, vođa paravojski, profesionalnih mrzitelja, u studiju kod Milomira Marića, nisu samo vrh ledenog brijega već i tačan izraz većinskog mentalnog stanja jednog društva. Bezbroj poluistina pa i gluposti koje zatičemo kod političara nove desnice ili pinkovskih „analitičara”, u kombinacji sa tabloidnim lažima ili pretjerivanjima, svjedoče o uznapredovaloj kulturi poricanja zločina i autoviktimizacije.

Manjak poštovanja, višak ljubavi

Sve ovo je garnirano ratom u Ukrajini. Beograd mora da izbjegne imidž "malih Rusa", ali ne smije da naljuti Moskvu do te mjere, da veto u Savjetu bezbjednosti u vezi sa Kosovom ili još ponekom rezolucijom o genocidu postane upitan. Ostaje da se vidi koliko daleko će dospjeti Vučić u ovom pelivanskom hodu po usijanoj geopolitičkoj žici.

Ali za Dodika to ne važi. On ne priznaje visokog predstavnika, tvrdi da prisluškuje američkog ambasadora i odlazi Vladimiru Putinu u Moskvu. To mu u kampanji zamjenjuje foliranje secesije. Od ovako nestašnog Dodika Vučića bi mogla zaboljeti glava. Ali većinsko rusofilno društvo u Srbiji i paradigma očuvanja Republike Srpske kao „najvažnijeg geopolitičkog cilja” jasno su omeđili manevarski prostor čak i tako omnipotentnoj figuri kao što je predsjednik Srbije.

Asimetričnu politiku prema Sarajevu i Banjaluci ova politička garnitura u Beogradu neće nikada odbaciti. Naročito ne sada, u predizborno vrijeme. Njoj su, napokon, Dejtonom garantovane „specijalne veze” sa Republikom Srpskom. A druga politička garnitura, koja bi bila sposobna da u Beogradu drukčije vlada, ili bar da bude bitna korektura ovih samodržaca, čak se i ne nazire. Bojim se da je vjerovatnije da će promjene, kada do njih dođe, u Srbiji doći zdesna. Pa će se to preko Drine još jače preliti kao manjak poštovanja prema jednima, a višak ljubavi prema drugima.

Naposlijetku, u ovoj jednačini nedostaju Hrvatska, Rusija, EU, Vašington, Turska. Odnos Srbije prema Bosni i Hercegovini uvijek zavisi i od rezultante ukrštanja svih tih silnica. No, to bi iziskivalo mnogo opširniji tekst.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu