1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Beograd i Priština moraju sami da se dogovore

20. juli 2018

Dio kosovskog problema je što je Zapad oduvijek smatrao Srbiju i Kosovo nesposobnim da se sami dogovore, piše Andreas Ernst, odlični poznavalac Balkana, za Noje cirher cajtung. I predlaže – razmjenu teritorija.

Kosovo Belgrad Graffiti-Banner-Botschaften
Foto: DW/D. Dedovic

Cilj nove serije razgovora Beograda i Prištine u Berlinu jeste „međunarodnopravni obavezujući ugovor koji reguliše odnos dvije strane", piše Andreas Ernst za švajcarski dnevnik Noje cirher cajtung.

Autor opisuje situaciju poslednjih godina i podsjeća da je 2013. došlo do prvog većeg uspjeha: „Vučić i Tači su se složili oko dvije tačke: Sjever Kosova, naseljen Srbima, koji se dotle otimao jurisdikciji Prištine, trebalo je da se integriše. A zato bi srpske opštine trebalo da formiraju zajednicu sa djelimičnom autonomijom. Pet godina kasnije, sporazum nije sproveden u djelo. Priština nije ni počela sa ozbiljnim pripremama za stvaranje zajednice srpskih opština. A iako su vlasti na Sjevernom Kosovu sada na papiru podređene Prištini, region i dalje vodi samostalan život koji se ravna prema Srbiji."

„Evropskoj uniji je potrebna nova pregovaračka metoda. Ona se mora razlikovati od postupka kojem su zapadne sile pribjegle na putu ka nezavisnosti Kosova. Ono što se tada – između februara i septembra 2006. – dešavalo pod vođstvom bivšeg finskog predsjednika Martija Ahtisarija nisu bili pravi pregovori između Prištine i Beograda. Pitanje statusa su već prije toga riješili kabineti SAD, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Italije. Rješenje se zvalo nadzirana nezavisnost.

Njen arhitekta Ahtisari bio je i vođa pregovora. Njegovi razgovori su imali svrhu da odluku 'prodaju' obojim stranama. Priština je poslije izvesnog oklijevanja ušla u trgovinu, jer je na Ahtisarijevom paketu pisalo: nezavisnost. A Beograd je zbog toga trgovinu – odbio. Na pitanje: zašto dvije strane nisu puštene da same nađu rješenje, britanski ambasador u Prištini je 2007. odgovorio da one još nisu zrele da same nađu rješenje."

Andreas Ernst, Noje cirher cajtungFoto: NZZ/Dominic Steinmann

Andreas Ernst smatra da britanski ambasador na dvije strane nije gledao kao na političke subjekte koji imaju teritorijalni konflikt, već je u njima vidio ili žrtvu tuđeg nasilja (prije svega Kosovare) ili sopstvene nacionalističke zaslijepljenosti (prije svega Srbe). Zbog te perspektive sukobljenih strana kao nesamostalnih, nesposobnih da same djelaju, nije im bilo omogućeno da same vode pregovarački proces.

„Umjesto toga, utvrđeni su 'objektivni interesi' i jednih i drugih i na osnovu toga je konstruisan Ahtisarijev plan." Pomenute zapadne zemlje su smatrale da je „neuviđavnim subjektima najbolje nametnuti način da dođu do svoje sreće". Tako je, piše Ernst, stvoren Ustav „koji nisu hteli ni Kosovari (...) ni Srbi (...)".

Autor smatra da su „sami Kosovari i Srbi ti koji u rukama drže ključ svoje budućnosti. Cilj mora biti sporazum koji otvara put međusobnom priznanju, i time pristup Kosova Ujedinjenim nacijama i kasnije obojih država Evropskoj uniji", da „EU treba da jasno definiše svoje crvene linije, ali da one ne smiju da se tiču sadržaja sporazuma, već samo okvira za njegovo postizanje. U osnovi su dovoljna dva gvozdena pravila: apsolutna zabrana nasilja i propis koji nalaže da se ugovor legitimiše referendumima."

Tako bi, po mišljenju Andreasa Ernsta, trebalo da prestane da važi i tabu nepromjenljivosti granica. „Da promijeni granica, pozivajući se na Kosovo, ne bi pribjegli i drugi u regionu (Albanci u Makedoniji ili Srbi u Bosni i Hercegovini) – što bi bilo fatalno – slučaj Kosova je međunarodnopravno proglašen za jedinstven. Toga se treba držati: iz rješenja kosovskog pitanja ne mogu se izvoditi recepti za rješavanje drugih konflikata u regionu. Ali sada bi stranama u sporu trebalo prepustiti da same odluče u okviru kojih granica će se međusobno priznati."

Ernst objašnjava i da postoji ideja o razmjeni teritorija, Sjever Kosova za Jug Srbije, i da bi Srbiji i Kosovu trebalo omogućiti da sami riješe da li će ga primijeniti, s tim što bi i u tom procesu EU trebalo da postavi jasna pravila i da se stara o njihovom sprovođenju.

„Podrazumijeva se da u njih spada apsolutna zabrana nasilja. A što se tiče demokratske legitimacije za promjenu granice, učesnici bi mogli da izvuku pouke iz načina na koji je u Švajcarskoj stvoren kanton Jura i da se usmjere na 'glasanja u vidu kaskada' – to bi, primijenjeno na kosovski problem, moglo da znači: svaka pogranična opština bi mogla da se na opštinskom referendumu izjasni o tome hoće li da pristupi susjednoj državi ili ne. Kada se na taj način jednom utvrdi provizorna linija granice, onda bi nju građani Kosova i građani Srbije mogli da prihvate na referendumu. Do razmjene teritorija bi moglo doći kada je odobre sve strane."

Autor svoj tekst u švajcarskom listu završava riječima: „Devetnaest godina po završetku rata, vrijeme je da se prekine zapadno starateljstvo i da se Srbija i Kosovo sami angažuju – trajni mir mogu sklopiti samo bivši neprijatelji."

priredio Saša Bojić

 

Preskoči naredno područje Više o ovoj temi