„U glavni grad Srbije ovih dana je stigao monstrum", piše Mihael Martens za Frankfurter algemajne cajtung (Frankfurter Allgemeien Zeitung, skraćeno FAZ): „To je bar utisak koji mora da imaju konzumenti srpskih medija. Monstrum se, prema njima, zove Herta Miler. Ona je odrasla u susjednoj Rumuniji i dobitnik je Nobelove nagrade za književnost. Herta Miler je ove godine počasni gost beogradskog Sajma knjiga, a običaj je da se takvi posjetioci predstavljaju publici u Jugoslovenskom dramskom pozorištu – na taj način su već Beograđanima predstavljeni i Josif Brodski, Česlav Miloš i drugi. Takve priredbe spadaju u vrhunce kulturnog života glavnog grada, a više stotina mjesta u pozorištu su bila ispunjena do posljednjeg mjesta – i dvostruko veća sala bi bila puna".

„No, ako je vjerovati većini medijiskih izveštaja, to predstavljanje je načisto omanulo. Beogradski list Politika, od 1904. obavezne novine srpstva, o kojima je Lav Trocki još 1913. napisao ono što važi i danas, naime, da taj list plaća vlada, je objavila naslov: Dobitnica Nobelove nagrade zloupotrebljava gostoprimstvo Beograda. To je još bila najumjerenija reakcija". U nastavku autor nabraja naslove koje su o nastupu Herte Miler objavili Večernje novosti, Informer, Srpski telegraf, te Kurir („Ćerka SS oficira pljuje SPC i Srbe").

„I srpski patriotski pjesnici i mislioci su se javili za riječ. Emir Kusturica, dobitnik zlatnih, srebrnih i ostalih palmi, lavova, globusa, cezara et cetera, post festum je primjetio da bi bilo bolje da je Herta Miler bila pozvana na sajam automobila ili vojnu paradu nego na književni festival. Kusturica - rođen u Sarajevu a danas srpski šovinista po opredjeljenju, koji samoutvrđenu manjkavost svog muslimanskog porijekla iz Bosne već godinama pokušava da kompenzuje srbovanjem i javnim idolopoklonstvom Radovanu Karadžiću, vođi bosanskih Srba osuđenim pred Haškim tribunalom, primjetio je čak da se poslije riječi Herte Miler Alfred Nobel sigurno okreće u grobu."

Mihael Martens je, kako dalje piše u svom članku za FAZ, podsjetio i da je Herta Miler tokom 90-ih godina u više eseja izrazila svoju saglasnost sa bombardovanjem Miloševićeve SRJ 1999. Ona se još 1992. godine zapitala "kome koristi pacifizam, ako je on okrenut protiv svakog rata pa čak i onda kada rat divlja". Ona se 1999. izjasnila za "napade NATO-a na Miloševićevu Jugoslaviju", rekavši da ne razumije "arogantan stav intelektualaca protiv NATO-a, tim prije što Milošević mora biti zaustavljen", dodavši: „Onaj ko za devet godina povede četiri rata, ko pravi groblja sa pragmatizmom nekoga ko asfaltira ulice, ko je navikao da ubija kao što ispija čašu vode, nije neko do koga se može doprijeti riječima". Kao ko-voditelj književne večeri u Beogradu, Martens je upitao gošću da li i dalje stoji iza tih riječi. Ona je odgovorila potvrdno (i „hrabro") pomenuvši „patnje koje su Srbi nanijeli sebi i drugima", kao i „užasan nacionalizam" za koji je, kako smatra odgovorna i Srpska pravoslavna crkva. Kada je rekla kako su Srbi sami sebi nanijeli veliku patnju i da sada s tim moraju živjeti i "kada pogledam žene iz Srebrenice i dan danas mi to slama srce", prvi posjetioci su počeli napuštati dvoranu. Herta Miler nije potpala iskušenju da govori ono što bi većina u sali željela čuti. "Toliko toga se desilo, takva patnja je nanesena Bosni i Kosovu, a tu je bio i taj snažni nacionalizam u kojem je učestvovala i Pravoslavna crkva. Kao da razbija jedan po jedan tabu, Herta Miler je kritikovala i Putina, "svetog zaštitnika patriotskih Srba" i pričala o strahu zemalja istočne Evrope od njega. Taj strah je, kako je naglasila, u Srbiji puno manje izražen, jer "Srbi za razliku od Poljaka, Čeha, Mađara ili Slovaka nikada nisu imali zadovojstvo da vide šta to znači kada njima upravlja Moskva".

To je odmah izazvalo veliku reakciju publike. Opisavši kako su posjetioci počeli da negoduju i napuštaju salu, autor pominje da u Srbiji „nisu samo Srbi uljuljkani u agresivno samosažaljenje Kusturice ili razbijačko novinarstvo kojem kulja pjena na usta" i navodi primjere jednog „liberalnog publiciste" koji primjećuje da su se „Srbi fino raskomotili u ćošku istorije rezervisanom za žrtve" – a onda je došla „ta Njemica, pri tome dobitnica Nobelove nagrade, koja kaže: Srbi su krivi za sve što ih je snašlo na kraju 20. vijeka, a među njima posebno – Srpska pravoslavna crkva".

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora i decenijama pobornica liberalne Srbije, koja je doživjela nastup Nobelovke Miler rekla je da je on bio više nego neophodan, kako bi Srbija čula šta drugi o njoj misle. Ona je rekla da je u Srbiji stvoreno društvo, koje odbija svaku diskusiju o odgovornosti Miloševićevog režima. Umjesto da se distanciraju od tog režima, Milošević se rehabilituje i slavi kao veliki srbijanski političar. Društvo nije spremno da se suoči sa golim činjenicama, rekla je Biserko.

Zaključak autora: „Kćerka jednog SS-vojnika je pokazala srpskom društvu ogledalo. Mnogi koji su se u njega zagledali, vidjeli su samo jedno ružno iskeženo lice – i pobrkali ga sa liceom Herte Miler", piše Mihael Martens za Frankfurter algemajne cajtung (Frankfurter Allgemeine Zeitung).

„Beograd ključa"

„Beograd ključa", piše Marko Martin za list Velt (Die Welt)– o istoj temi: „Mnogi slušaoci (na predstavljanju Herte Miler) su bili ogorčeni, štampa bliska vladi je zapjenila (...) kako se to slaže sa „proevropskom" orijentacijom Srbije? Beograd je, kako to blogeri koji putuju svijetom jedni od drugih prepisuju, sada novi Berlin kada je o žurkama riječ, pri čemu je zapravo samo majušna ulica Braće Krsmanović na ušću Save nešto kao minijatura berlinske Fridrihshain-Krojcberg. Jednoj kafani krštenoj po njemačkoj prestonici, kao da je zaista kumovala berlinska opuštenost, dok u susjednom klubu (...) postoji neka vrsta zaštićeog prostora u kojem se održavaju mali indi-pop koncerti ili podijumske debate LGBT-zajednice. Ali njihovi učesnici djeluju često uznemirujuće krhko."

„Jer, nedaleko odatle čekaju testosteronske grupice ćelavih i kuglastih glava u Adidas-trenerkama da bi u takozvanom Beogradu na vodi – koji je beogradski centar Berlina – pokupili taksijem one imućnije: onu Jeunesse dorée (blaziranu mladež) koja očigledno zarađuje više od prosječnih 300 eura mjesečno i u novim udobnim i zaklonjenim kafeima srče svoj Latte Macchiatto pri čemu žene u ogledalima od poda do plafona posmatraju svoje jedre usnice, koje su ovdašnji plastični hirurzi pretvorili u pačje kljunove i permanetno se pridržavaju za bicepse svojih mlađahnih muških pratilaca. Lijepo bi bilo znati šta su njihovi očevi radili za vrijeme ratova koje je raspirio Milošević; kako su uspjeli da dođu do svog bogatstva usred ovog ojađenog društva".

„No, ti pupoljci već odlaze u pravcu taksista, pripadnika svoje generacije koja nose majice sa likom Putina ili Ratka Mladića, i kao da su od svojih očeva naslijedili neku vrstu borbene volje, iako se ona – i bukvalno, vrti u krug. Strani gosti koji se, kada stignu do cilja vožnje, ne slože sa ogromnom dinarskom cijenom, jednostavno bivaju vraćeni kroz čitav grad na mjesto odakle su krenuli, besplatno i u znak prezira. To što pri tome vozači troše vrijeme i benzin i što drugi turisti, znajući za taj spektakl, radije ne uzimaju taksi, ne shvata se kao ludilo koje šteti poslu".

Jedna od gošći u „alternativnom" lokalu u Savamali ima za to i objašnjenje: „U pitanju je regionalni kamikaza-mačizam koji se bazira na arhaičnim predstavama o dostojanstvu, stariji od svih šefova vlada i promjena režima, u kič isklesan u – na Zapadu nekada omiljenim – filmovima Emira Kusturice, a za razliku od toga, u pametnim savremenim romanima jednog Vladimira Pištala ili Vladimira Arsenijevića opisan kao krvno balkansko zlo, kao mentalna prepreka individualnom i društvenom sazrijevanju", piše, između ostalog, Marko Martin za list Velt (Die Welt).

Priredili: Saša Bojić/Jasmina Rose