Kritičari kažu da je Alfred Döblin 1929. napisao do sada najbolji njemački roman o velegradu -”Berlin Alexanderplatz”. Alexanderplatz je srce novog Berlina. Srebrnkasta kugla ogromnog televizijskog tornja, koji se uzdiže sa trga, vidi se iz skoro svakog dijela grada. U Berlinu taj toranj zovu ”Aleks” – u istočnom dijelu grada izgovor je kratak - "Allex" - a na zapadu se to malo otegne - "Ahlex". Takve fonetske osobenosti pokazuju da je grad decenijama bio podijeljen. Inače trg je postao “Aleksandrov trg” 1805 u čast ruskog cara, Aleksandra I prilikom njegove posjete Friedrichu Willhelmu III.

Glavni junak Döblinovog romana Franz Biberkopf sigurno ne bi prepoznao ništa od onog velegradskog sjaja i bijede nekadašnjeg glavnog berlinskog trga iz treće decenije prošlog vijeka, no on bi, u to sam uvjeren, počeo cupkati nogom uz muziku koja danas odzvanja ispod “Aleksa”. U centru Berlina, trupa ciganskih muzičara, svirajući “Ševu” ili “Mesečinu” pokazuje da u globalizovanom svijetu Balkan nije daleko.

Bacam novčić u njihov šešir i polazim pješke u pravcu arhitektonskog kompleksa “Die Hackeschen Höfe”. Nakon desetak minuta stižem nadomak velike tržnice, oko koje je vreva. Naspram nje se nalazi nekoliko lijepih višespratnih zgrada povezanih pasažima. Nastale su prije više od vijeka, kao djelo arhitektonskog dvojca Kurt Berndta i Augusta Endella koji je osmislio čuvene fasade u svečane sale. Nakon temeljnog restauriranja ovaj kompleks je postao nezaobilazno mjesto na turističkoj mapi grada pa se čovjek jedva može probiti kroz rijeku turista.

Kostimirani i našminkani pozorišni čovjek dijeli pozivnice za predstavu u obližnjem pozorištu “Hexenkessel”, jednom od pozorišta kojima se u Berlinu zapravo i ne zna broja.

Ovdje je nekadašnji balans između građanske i jevrejske kulture, poslovične užurbanosti i hedonizma pomjerio u korist komercijalizovanog snobizma, pa čovjek za trenutak stekne utisak da je negdje u skupom i samodovoljnom Münchenu.

No, čim izađete iz gužve, nekoliko tramvajskih stanica dalje ka sjeveru, u ulici Chaussee, opet ste okruženi prepoznatljivim arhitektonskim šarmom bivše istočne Njemačke, iako su fasade, zahvaljujući zapadnim subvencijama, u međuvremenu zaista uzorne.

Upravo u ovoj ulici se nalazi jedno od najčuvenijih evropskih gradskih grobalja, komplikovanog naziva: "Friedhof der Dorotheenstädtischen und Friedrich-Werderschen Gemeinde”. Na tom protestanskom groblju je sahranjeno mnogo čuvenih Nijemaca. Još 1851 Friedrich Hebbel je zapisao: “Toliko ugašenih baklji odjednom može se naći valjda još samo na pariškom groblju Père Lachaise. Filozofi Hegel i Fichte su sahranjeni jedan do drugog, pjesnik i dramski pisac Brecht 20 koraka dalje, a na dnu iste aleje počiva jedan od najčuvenijih predstavnika “Frankfurtske škole”, čovjek čiji su lik američki i evropski studenti nosili na majicama, demonstrirajući protiv rata u Vijetnamu, filozof Herbert Markuse. Grob istočnonjemačkog pozorišnog autora, režisera i pjesnika Heinera Müllera, koji je umro prije nepunu deceniju, kao da je pravljen po obrascu njegove minimalističke estetike - riđi obelisk bez ukrasa, ime i prezime.

Kada iz ove oaze na kojoj je sačuvana rijetko vidljiva veza sa proteklim stoljećima, opet odete među žive, pa ponegdje vidite i ostatke Zida shvatite na kakvoj slavi, kakvim istorijskim lomovima i ponovnom uskrsnuću počiva ovaj grad.

U Fridrihovoj ulici (Friedrichstraße) na nekadašnjoj hermetički zatvorenoj granici uočljiva je nevjerovatna transformacija grada u posljednjih petnaestak godina. U Robnoj kući Dussmann koja je sebe nazvala “kulturnom robnom kućom” posjetiocu se na više spratova nudi muzika sa svih kontinenata. Ovdje se toplo preporučuje novi nosač zvuka njemačkog benda Quadro Nuevo – Mocca Flor – njemačko orijentalni jazz u Berlinu.

Berlin je šaren i golem, naročito kada padne noć. Prenzlauer Berg je četvrt u starom istočnonjemačkom dijelu grada poznatom po umjetničkoj avangardi. Kafei se zovu “Pasternak” ili “Plesna kafana Burger” u kojoj kultni autor Kamiener održava “ruski disko”.

Ovdje se izlazi tek iza 10 naveče, a sasvim je normalno negdje svratiti oko ponoći. To i činim, pronašavši na adresi “Große Hamburgerstraße 17“ diskoteku koja ima klupski karakter – “Mudd Club”. Odavde redovno isijava balkanski duh u berlinsku noć. Vlasnik kluba je doduše bivši Njujorčanin ali DJ radi pod sloganom “gypsy – sevdah – tribal – balkanska”. Muziku pušta Zeničanin Robert Šoko.

On je sa svojim legendarnim zabavama poznatim pod nazivom “BalkanBeats Party” u Berlinu okupio sve što se voli mrdati na južne ritmove. Tako je i ovaj put. Od rumunske ciganske, preko Dugmeta i Mostar Sevdah Reuniona do Čole i Plavog Orkestra, ovdje mladi Nijemci i njihovi vršnjaci iz bivše Jugoslavije počesto dočekaju zoru.

Ni u četiri ujutro berlinske ulice još uvijek nisu puste. U blizini još uvijek otvorenih kafana, klubova i kafića uz noćobdije se vrzmaju i mlade, vitke prostitutke. A kako je to bilo nekada u noćnoj metropoli Berlinu između dva svjetska rata? O tome je 1931 prozaista Erich Kärstner zapisao:“Na istoku stanuje zločin, u centru lopovluk, na sjeveru bijeda, na zapadu razvrat, a na svim stranama svijeta živi propast”.

No, pogrešno bi bilo zaklučiti bilo šta o današnjem Berlinu na osnovu opaske iz vremena kada se nagovještavao kraj Weimarske republike. Ko želi pojesti nešto, recimo u tri ujutro, može da ode u zapadni dio grada na jedan od bezbroj trgova u Berlinu – na Savignyplatz.

U blizini je odrastao Walter Benjamin, na trgu je živio slikar George Grosz. Nekoliko boemskih sastajališta, kao što je “Debela krčmarica” (Dicke Wirtin) ili “Zwibelfisch” danas, kao i nekada, nude cijelu noć dobra jela i pića.

Novi dan u Berlinu je najbolje početi u novom centru grada. Potsdamerplatz je za vrijeme hladnog rata bio ničija zemlja, ledina na kojoj su se igrali zečevi. Danas je to jedan od najspektakularnijih svjetskih arhitektonskih eksperimenata. Dočekuju me nostalgični zvuci klarineta u holu metroa.

Jasno je da je Sony-Centar najatraktivnija arhitektonska cjelina ili, kako je arhitekta Helmut Jahn, koji je projektovao centar već rekao: “To je kulturni forum za treći milenij”.

Odavde se možete odlučiti za šetnju do Nove nacionalne galerije, gdje ljudi danonoćno čekaju u redu da vide izložbu Njujorške galerije moderne umjetnosti, ili za šetnju na istok prema lijepom trgu Gendarmenmarkt, a potom dalje u nekad najreprezentativniji berlinski bulevar “Unter den Linden”, gdje kako kažu zlobnici niko ne živi jer su sve zauzele moćne firme i banke.

Pred zgardom Humboltovog univerziteta su na tezgama u ponudi knjige na njemačkom, engleskom, španskom, ruskom. Tu sam našao čak i jedan prastari prevod knjige Tomasa Manna na srpskohrvatski. U auli univrziteta je izložba o radu braće Grimm, a iznad glavnog stepeništa je u pozlati urezana Marxova 11. teza o Feuerbachu: “Filozofi su na različite načine tumačili svijet, a radi se o tome da ga treba promijeniti”.

U samom centru Berlin je pun protivrječnosti. Kupola obnovljenog parlamenta Reichstaga na jednoj strani, a bašte kafana na nekom od kanala ili na obali rijeke Spree na drugoj, staklo i beton novog Berlina, ili kako ga poneki stanovnik metropole posprdno naziva – Berlina za one koji nisu iz Berlina – i buvlja pijaca na kojoj možete kupiti uniforme i zastave bivše Istočne Njemačke. Pred monumentalnim muzejem Pergamon kineski muzičar zarađuje džeparac stvarajući dalekoistočnu atmosferu.

Nedjeljom je preporučljivo otići iz centra, na zapad prema čuvenom “Kolodvoru Zoo”. Odmah tu je i “Šuplji zub” kako stanovnici njemačkog glavnog grada zovu čuvenu memorijalnu crkvu Kaisera Wilhelma; ona polusrušenog zvonika opominje na strahote rata. Odatle se može prošetati najskupljim krajem Berlina – bulevarom Kurfürstendamm – skraćeno Ku`dammom.

Tamo se uvijek nešto zbiva. Ovaj put je to neka vrsta gradskog vašara – nekoliko bina sa latinoameričkom muzikom, indijanskim bubnjevima, toče se brazilski kokteli, pjene se njemačko pivo i šampanjac. Na kraju dijela bulevara zatvorenog za saobraćaj nalazi se modna pista, na kojoj manekenke i manekeni pokazuju modne kreacije za 2005 godinu.

Posebno interesantne su kreacije njemačke nade modnog dizajna Katrin Weiland. Ona je za berlinsku modnu marku “Walk of Islam” kreirala izuzetno lijepu odjeću za mlade muslimanke. Dakle - “Hod islama” na Ku`dammu.

Iz Berlina se ne smije otići, a da se ne posjeti stari dobri Kreuzberg, kvart legendaran po šarenilu kultura, jezika, rasa. Tamo na jugu grada, gdje je spomenik američkom zračnom mostu u vrijeme sovjetske blokade orijent je dominantan, turski jezik se čuje na svakom koraku, radnje su živopisne. Pored prodavnice sa nosačima zvuka sa svih kontinenata nalazi se nepalski restoran ili radnja u kojoj možete pronaći kompletnu opremu za japanske borilačke vještine.

U jednom od kafea, na vratima toaleta, flomasterom je ucrtan grafit koji je mogao nastati samo ovdje: HRISLAM – religija budućnosti. Riječ je naravno nastala spajanjem Hrista i islama.

Prije nego okončam berlinsku priču da napomenem da je ono o čemu nisam govorio sigurno mnogo veće, a za ponekog i značajnije od onoga o čemu sam stigao nešto reći. U ovoj priči nije bilo ni Nabokova i njegovih 15 berlinskih godina ni Kafke ni njegove tri berlinske ljubavi. Premalo je tragova jednog uništenog jevrejskog Berlina. Nije bilo naslova bulevarskih novina u kojima gradsku vladu optužuju za to da je finansirala striptiz, niti beskućnika koji prodaju svoj list. Nije bilo novih šminkera ni starih šezedesetosmaša koji voze taksi. To su dovoljni razlozi da jednom, kao i ja, dođete u samo vaš Berlin.