„Med“ je pobjednički film i to je to. U veoma prosječnom zvaničnom programu, ovaj turski film spadao je u četiri-pet boljih. I time je nastavljena tradicija Berlinalea iz prethodnih godina, a to je da se nagrađuju filmovi uglavnom manje poznatih filmskih nacija, režiseri koji su nepoznati ili malo poznati u svijetu filma.

Turski režiser Semih Kaplanoglu nije napoznat, jedan njegov film upravo se prikazuje u njemačkim kinima.

Predsjednik žirija ovog jubilarnog Berlinalea dobro je odabrao i dobitnike drugih nagrada. Roman Polanski je zaslužio Srebrnog medvjeda za režiju i ova nagrada se ne bi trebalo shvatiti kao čin solidarnosti sa čovjekom koji sjedi u kućnom pritvoru u Švajcarskoj.

Velika nagrada žirija za rumunski film, nagrada za scenario kineskom filmu koji je otvorio Berlinale – dobre su odluke koje govore u prilog stručnosti žirija. To, ranije, nije uvijek bio slučaj. Ako nešto treba zamjeriti ovom žiriju, onda je to što je bez nagrade ostao iranski film „Vrijeme bijesa“.

Svi radije idu na Azurnu obalu

Da li to znači da je baš sve na ovom festivalu bilo sjajno? Nikako. Časni dobitnici nagrada ne mogu da kaširaju loš nivo filmova u zvaničnoj konkurenciji. Trend prethodnih godina nastavio se i ove 2010. Srce ovog festivala – zvaničnu konkurenciju – treba pod hitno reformisati. Nedvosmisleni znak da nešto nije u redu je to da značajni režiseri i najbolji filmovi još uvijek odlaze u Kan. Pedro Almodovar, Lars fon Trir, Kventin Tarantino – svi radije svoje filmove prikazu na Azurnoj obali, nego u Berlinu.

Berlinale je u međuvremenu postao nevjerovatno naduvani festival, sa mnogo sekcija, podrubrika i pratećih manifestacija. Sigurno bi mu dobro došlo kada bi se malo više skoncentrisao na kvalitet. Berlinale bi i dalje mogao da bude veliki festival za publiku. Organizatori kažu da je publika prosto opsjedala dvorane u kojima su prikazivani filmovi. Ali, zašto se ne bi prikazivalo manje filmova – više puta. Za to je potrebna hrabrost.

Autori: J. Kuerten/D. Roščić

Odg. urednik: Z. Ilić