Uoči dodjele Oskara 15. marta, sva pažnja usmjerena je ka filmu Rajana Kuglera „Grešnici“, koji je nominovan za rekordnih 16 nagrada Američke filmske akademije.

Horor smješten na američki jug početkom tridesetih godina prošlog stoljeća prati braću blizance koji se vraćaju u svoj rodni grad u nadi da će započeti novi život otvaranjem mjesta za afroameričku zajednicu. Suočeni su s pritiscima u doba zakonske rasne segregacije. Na večeri otvaranja ispostavilo se da su braća i njihova zajednica na meti vampira.

Priča o čudovištima istovremeno oslikava društveno i rasno nasilje tog perioda, sugerirajući da natprirodni užas odražava vrlo stvarne historijske strahove.

Upravo to vampir radi već godinama: ova figura utjelovljuje brige određenog društva, a ta uloga je ključna za razumijevanje zašto vampir ima besmrtno mjesto u pop-kulturi.

Popularna folklorna figura

Likovi nalik vampirima odavno postoje u mitu, folkloru i religiji. Između ostalog, postojale su priče o demonima koji piju krv u Mesopotamiji. U starogrčkoj i rimskoj mitologiji, „striks“ je bila zloslutna ptica povezana s ispijanjem krvi. Hinduistička mitologija opisivala je „vetalu“ kao duha koji nastanjuje leševe.

Kasnije se vampiri pojavljuju u slavenskom i balkanskom folkloru, noseći neke od osobina koje danas povezujemo s krvoločnim čudovištem: oživljene leševe protiv kojih su efikasni glogov kolac, sunčeva svjetlost i, naravno, bijeli luk.

Prvi vampir koji se pojavio u engleskoj književnosti bio je u kratkoj priči Džona Polidorija iz 1819. godine, „The Vampyre“, oličen u aristokratskom lordu Rutvenu.

Nakon toga uslijedio je najpoznatiji vampir u književnosti — iz romana Brema Stokera iz 1897. godine „Drakula“, koji je učvrstio mjesto vampira kao pravog čudovišta gotičke epohe.

Vampiri osvajaju veliko platno

Vampirska pomama dostigla je nove razmjere s pojavom filma. Snimljene su stotine filmova o krvoločnom grofu, što ga, prema nekim izvorima, čini najčešće prikazivanim književnim likom na filmu poslije Šerloka Holmsa.

Razlozi za to su brojni — od naše opsesije postizanjem nemogućeg, besmrtnošću, do nečega možda još uznemirujućeg: „Vampiri opstaju zato što su čudovišta koja najviše liče na nas. Oni se ponašaju kao mi — pohlepni su i destruktivni“, kaže Sorha Ni Lajn, profesorica filmskih studija na Univerzitetu Manchester Metropolitan, koja se opsežno bavila vampirima u filmu i književnosti.

„Iako otprilike znamo kako izgledaju, oni se stalno mijenjaju, u zavisnosti od priče kojoj služe i ponekad od nacionalnog raspoloženja u trenutku kada film izlazi“, rekla je ona za DW.

Film Vernera Hercoga „Nosferatu“ iz 1979. godine primjer je ostvarenja koje promišlja nacionalno raspoloženje tadašnje Njemačke, ističe ova naučnica. Hercogov film — u kojem se pojavljuje vampir koji se nastanjuje u selu kako bi kupio nekretnine — predstavlja refleksiju poslijeratnog perioda i užasa Holokausta u Njemačkoj.

Vampiri preuzimaju SAD

U sadašnjem kontekstu političkih i društvenih potresa u Sjedinjenim Državama, nije teško razumjeti zašto ova stvorenja trenutno nailaze na snažan odjek — i to nije jedini takav period u historiji. Sedamdesete godine, kaže Ni Lajn, bile su „decenija snažno obilježena Drakulom — ona u kojoj imamo najviše zgusnutih verzija Drakule — Drakula na pozornici, Drakula i mnogi filmovi o Drakuli“.

To je ujedno bila i decenija ekstremnih društvenih previranja. Sjedinjene Države potresali su afera Votergejt i ustavne krize, dok su u Evropi jačale nacionalističke partije. U isto vrijeme, vampiri su bili gotovo svuda u pop-kulturi, a njihovi likovi mijenjali su se kako bi odražavali duh vremena.

Početkom sedamdesetih, ističe naučnica, Drakulu je obično tumačio stariji muškarac, „predstavljajući taj stariji poredak — starije poslovne i moćne ljude; stariji način gledanja na svijet“, kao u filmovima poput „Dracula A.D. 1972“.

Do kraja decenije pojavio se mlađi, seksipilniji Drakula, kao u romanu En Rajs iz 1976. godine „Intervju s vampirom“. Lik vampira potom postaje izrazito seksualizovan u filmskoj adaptaciji romana, sa Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi, kao i u seriji „True Blood“, na primjer.

Introspektivni vampir

Trend vampira kao zavodljive figure — ali i one koja je manjkava, introspektivna i čak nastoji da sakrije svoj pravi identitet od vanjskog svijeta — postaje sve izraženiji u posthladnoratovskom periodu. „Vampiri su imali tendenciju da se okrenu unutra i da posmatraju svoje društvo, svoju grupu — gotovo kao u nacionalnom kontekstu preispitivanja toga ko smo i kuda idemo“, ističe Ni Lajn.

Priče o vampirima pružaju nam način da se dotaknemo pitanja odnosa moći i nejednakosti, dajući priliku da se o tim temama govori kroz jezik simbolike i fantazije, dodaje ona. „Mislim da ponekad ne možemo stvarima pristupiti direktno; moramo biti pomalo zaobilazni kako bismo uopće mogli govoriti o ozbiljnim stvarima koje se dešavaju u našem svijetu, jer su inače preteške. Vampiri nam pružaju tu divnu priliku da sve to razložimo i razumijemo.“