Teror, islamistički teror već je odavno postao noćna mora. On napada otvorena društva na svakom uglu: u restoranima, u zračnim lukama, hotelima, nogometnim stadionima, klubovima, vlakovima, na plažma, pred školama i sada na ulici. Teror je svuda i ljudi koji žive u tim otvorenim društvima - i ne samo tamo - sve se više boje. Oni osjećaju opasnost, prijetnju, koja vreba iza svakog ugla - u svakodnevici jednako kao i na odmoru. Demokratske zemlje, a prije svega Francuska koja je sada doživjela već treći stravični teroristički napad, teror stavlja na veliku kušnju. One su gurnute u nametnuti rat protiv terorizma. To je jedan asimetričan rat. U njemu pojedinci ili male, vrlo male grupe ljudi bez velike logistike nasumice ubijaju ljude. A demokratska društva moraju strahovati za svoju slobodu, za svoje slobode.

Teror je sveprisutan

Država, čini se, više ne može ispuniti svoju najvažniju zadaću. Unatoč svim kriminalističkim uredima, tajnim službama, sve većim nadzorom građana i ogromnim naporima policije, država više ne može zaštititi svoje građane. Teror je sveprisutan, jer on proizlazi iz samog društva. Mladi ljudi, većinom muškarci fascinirani silom islamizma i inspirirani Svetim ratom stavljaju naša i njihova društva na kušnju. Oni ubijaju nasumice, ali ne besciljno. Njihov cilj je uzdrmati slobodna društva - i to im uspijeva. U onoj mjeri u kojoj tradicionalne sigurnosne snage ne budu više mogle zaštititi građane, oni će izgubiti svoju opuštenost koja je karakterizirala baš francusko i englesko društvo. Njima prijeti opasnost da zavladaju i pobijede mržnja, otpor i rasizam. Što je noćna mora za svako otvoreno društvo.

Stati na kraj noćnoj mori zvanoj IS

Naravno da se sada mora voditi rat: rat protiv IS-a. To je politički nužno, ali i problematično jer to znači stati na stranu Rusa i sirijskog koljača Bašara al Assada. Ali očito nema drugog izbora. Raka mora biti osvojena, IS pobijeđen, preživjeli borci biti izvedeni pred sud, stravični san o islamskom kalifatu mora biti uništen. Na tom cilju trebaju svi raditi združenim snagama, kolikogod se to činilo politički i diplomatski neukusno.

A onda se treba i zapitati: zašto je toliko mnogo mladih muslimana u sekularnoj Europi, ali i u vjerski raznolikoj Americi, podleglo fascinaciji nasilnog islama? Što toliko razara njihov identitet da slijede samozvanog kalifa iz Rake ili veličaju atentatore samoubojice po internetu slaveći ih kao junake?

To je, u svakom slučaju, jedan duži društveni proces. Prije toga će slobodna društva, međutim, morati naučiti prevladati svoju bespomoćnost. Pritisak na scenu koja simpatizira teror mora biti pojačan. I mora biti rigoroznije vršen. Muslimani moraju prestati simpatizirati propovjedače mržnje i prognati ih iz džamija. Pasivna tolerancija mora biti prekinuta kako bi se zaštitila sloboda i naš slobodarski način života. Inače će se naša društva promijeniti. I to udaljiti od demokracije. Front National u Francuskoj je najbolji primjer toga.