Minhen 1972. godine. Golman rukometne reprezentacije bivše SFRJ (Socijalističke federativne republike Jugoslavije) Abaz Arslanagić piše najsvjetlije stranice jugoslavenskog i bh. sporta. Zlatna medalja i laskava titula najboljeg golmana otišla je u ruke čovjeka iz Dervente, koji je u svijetu rukometa ostavio neizbrisiv trag. Bilo je to vrijeme u kojem se sport na ovim prostorima njegovao kao jedan od najznačajnijih stubova društva. Danas je, kako mnogi tvrde, sve drugačije. Abaz Arslanagić kaže da se olimpijski sport u bivšoj SFRJ ne može porediti sa sportom u današnjoj BiH.

„To je nekomparativno. Danas u ovoj državi niko ne stoji iza sporta. U ono vrijeme, ambiciozne, prvoligaške ekipe sa jasnim ciljevima imale su poseban status. Drugoligaši su imali svoj status, a bila je prisutna i masovna fizička kultura sa svim uslovima za razvoj. U BiH je tada i u osnovnim i srednjim školama postojao sistem takmičenja poznat kao 'Male olimpijske igre'. Te su igre bile temelj bh. sporta. Sport je i u lokalnim okvirima bio izuzetno važan. Govoreći samo o Derventi, ja sam osvojio olimpijsko zlato i Svjetsko prvenstvo. Muhamed Memić, također iz Dervente, bio je zajedno sa mnom prvak svijeta. Za te uspjehe postojala je dobra osnova. Čini mi se da danas nema toliko kvalitetnih sportista. Izuzetak je Amel Tuka, iznikao takoreći iz ničega, i bojim se da i on ne ode da nastupa za neku drugu zemlju zbog boljih uslova, kao što je Jakov Fak iz Hrvatske otišao u Sloveniju“, kaže Arslanagić za Deutsche Welle.

Sistemski nedostaci

Najbolji bh. atletičar Amel Tuka na otvaranju Olimpijskih igara u Rio de Janeiru ponosno je nosio zastavu BiH. Rođen je u Kaknju 1991. godine, u vrijeme kada se ratni požar već širio bivšom zajedničkom državom. Najbolji balkanski atletičar osvojio je brojna odličja, među kojima i bronzanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Pekingu 2015. godine u trci na 800 metara. U intervjuu za bh. list Novo vrijeme Amel Tuka je govorio i o uslovima u kojima rade sportisti u BiH. Kazao je kako je „nemoguće rezultate napraviti preko noći“. „Kad sam počinjao trenirati, samo sam govorio 'osigurajte mi uslove', a ostalo ću sam osigurati. Tako je i sad. Važno je djeci koja hoće nešto napraviti osigurati uslove, dati im podršku. Čini se da za sve treba proći neko vrijeme. Čitav se sistem treba promijeniti“, rekao je između ostalog Amel Tuka.

Na sistemske nedostatke u razvoju bh. sporta upozoravaju mnogi. Urednik sportske redakcije BH radija 1 Adnan Ljubović za Deutsche Welle kaže kako se sjećanja na uspjehe nekadašnjih sportista u pojedinim bh. krugovima danas tumače kao „jugonostalgija“. On kaže da su bh. sportisti bili „nezaobilazan faktor u reprezentacijama bivše Jugoslavije“ i da je priča o bh. sportu nekad i sad mnogo jednostavnija i „manje romantična“.

Sport i političke podjele

„Sport i sportisti u bivšoj Jugoslaviji bili su dio državnog projekta koji je sistematski i stručno osmišljen i realiziran te, uz prirodni talenat za pojedine discipline, uspjesi nisu mogli izostati. Sportisti, pogotovo oni kvalitetni, imali su nebrojene beneficije, vrhunske uslove za pripreme, postajali su nacionalni heroji. Stvorene su jugoslovenske škole košarke, nogometa, rukometa, odbojke, prepoznate i priznate u svijetu. Nisu bili rijetki ni pojedinačni uspjesi u plivanju, atletici, gimnastici, boksu... Pitanje novca nikada nije postavljano, sistem je postavljen tako da su građani na različite načine odvajali dio dohotka koji je kroz Saveze organizacija za fizičku kulturu (SOFK) finansirao sportske saveze, organizacije i klubove“, kaže Ljubović.

Prema njegovim riječima, u posljeratnoj BiH sport već više od 20 godina „egzistira u međuprostoru“, bez ikakvog sistema i strategije, bez jasnog modela finasiranja i adekvatne zakonske regulative. „Sport u BiH dijeli sudbinu ostalih društvenih segmenata koji nisu u sferi direktnog interesa vladajućih struktura. Sportisti, sportski savezi i Olimpijski komitet, nemaju sistemski pristup nepohodnim finansijama. Političke podjele u zemlji reflektiraju se i na sport. Nisu rijetka nacionalna prebrojavanja u selekcijama, a gotovo je redovna pojava da se rukovodstva Saveza i pojedinih državnih reprezentacija biraju po nacionalnom ključu. Posljedica toga je i skromno sudjelovanje bh. sportista na Olimpijskim igrama, uglavnom uz parolu 'važno je nastupiti', bez mogućnosti da u direktnim duelima sa konkurentima iza kojih stoji država, naprave neki zapažen rezultat“, ističe Ljubović.

Slika i prilika društva

„Kakva država, takav i sport“, komentar je koji se često može čuti u BiH „Jadno je i sramno da sport u ovoj državi ovisi o tajkunima“, kaže Abaz Arslanagić. „To su oni koji misle da se mogu preko noći obogatiti kupovinom klubova i čestim promjenama trenera. To su kratkoročna rješenja. Tu je još jedan problem. Nažalost, danas se sportska takmičenja, pa i Olimpijade, organiziraju tako da finansijski budu isplative. Sve je podređeno novcu, a ni odnos prema sportu nije svuda jednak. Bio sam učesnik na tri olimpijade, u Minhenu, Montrealu i Seoulu. Minhenska je neponovljiva. Prije četiri godine, na obilježavanju 40-te godišnjice Olimpijade u Minhenu, koristili smo iste one objekte iz 1972. godine, potpuno funkcionalne, kao da su jučer napravljeni, koji i danas služe njemačkim građanima. Mnogi olimpijski objekti u nekim drugim zemljama odmah nakon olimpijada su razmontirani i uklonjeni“, kaže Arslanagić.

Zbog neadekvatnih uslova, ali i složenih političkih prilika, mnogi bh. sportisti odlučili su nastupati za druge države. „Znakovit je primjer Marina Čilića, momka rođenog u Međugorju koji je osvojio US open kao hrvatski teniser i koji je u rodnom kraju dočekan kao heroj, dok je ostatak zemlje to uglavnom ignorirao. Mnogi slični slučajevi ipak nemaju veze sa nacionalnim opredjeljenjem, već sa činjenicom da su Hrvatska i Srbija države sa neuporedivo organizovanijim i kvalitetnije uređenim sportskim sistemima koji mladim sportistima nude veću mogućnost usavršavanja i napredovanja te samim tim i postizanja kvalitetnih rezultata“, kaže Adnan Ljubović.

Prvi olimpijski nastup

BiH je prvi put samostalno sudjelovala na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine. U to vrijeme rat je već bjesnio u ovoj zemlji. Zastavu sa zlatnim ljiljanima, pod kojom je BiH primljena u Organizaciju Ujedinjenih naroda, nosio je bacač kugle Zlatan Saračević. „Bio sam najsretniji čovjek na svijetu“ kazao je Saračević za agenciju Anadolija. „Kada je oficijelni spiker najavio izlazak delegacije BiH, 120.000 ljudi nas je pozdravilo gromkim aplauzom. Digao sam zastavu koliko sam god mogao u vis i tako je nosio cijeli krug oko stadiona...“, prisjeća se Saračević.

Banjalučanka Slađana Golić je u košarkaškom timu bivše SFRJ dva puta bila na Olimpijskim igrama, u Los Angelesu 1984. i Seoulu 1988. godine. „Bila sam i na pripremama za treću Olimpijadu u Barceloni 1992. godine, ali su Jugoslaviji, za koju sam ponovo namjeravala igrati, tada zabranili ekipni nastup“, kaže Slađana Golić za Deutsche Welle. Zbog rata u BiH, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda sankcioniralo je tadašnju Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru), tako da su sportisti iz ove zemlje nastupili samo u individualnim sportovima.

Srebro draže od zlata

„San svakog sportiste je da ode na Olimpijske igre. Dva puta sam imala tu sreću. U Seoulu 1988. godine osvojili smo srebro, ali je to za mene bila zlatna medalja jer smo tada pobijedili Amerikanke, a one su bile neprikosnovene. Kako porediti to vrijeme sa ovim što imamo danas? BiH danas u sportu ima mnoge finansijskih problema. Dosta igrača je otišlo iz BiH, situacija je veoma složena. Više nisam aktivna u sportu, ali me jako boli to što se naša cjelokupna situacija odražava na sport. Ovo područje je puno talenata i duša me boli što je stanje u sportu danas ovako teško“, kaže Slađana Golić.