Govoreći o BiH 25 godina nakon referenduma za nezavisnost, banjalučki profesor Miodrag Živanović konstatira da problem koji u odlučujućoj mjeri određuje život bh. građana jeste „redukcija širine i bogatstva življenja samo na etničku matricu“. „Da ne budem krivo shvaćen, etnos i pripadnost etnosu imaju doista istinskih vrijednosti i zaslužuju također respekt, ali svakako ne mogu biti jedini, apsolutni i isključivi kriterij našeg postojanja. Dejtonski mirovni sporazum, kao okvir pomenute redukcije, a prije njega i onaj iz Washingtona, proklamirao je da ovdje ne postojimo kao ljudi, već egzistiramo isključivo kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati, pa čak i kao 'ostali'. Na taj način instalirano je jedno plemensko, tribalističko uređenje BiH. To je temelj koji nužno proizvodi diskriminaciju“, kaže Živanović za Deutsche Welle.

Označivši upravo Dejton kao polaznu i, za sada, nepromjenjivu osnovu „plemenske konstrukcije“ BiH, profesor Živanović i ovom prilikom upozorava da se diskriminacija prvenstveno manifestira kroz uskraćivanje biračkog prava. On podsjeća da su, umjesto institucija koje bi trebale predstavljati građane, na svim nivoima uspostavljeni „domovi naroda". „Na primjer, Predsjedništvo BiH nije 'šef države', već specifičan 'dom naroda'. Isto je sa Vijećem ministara BiH, koje i ne obnaša izvršnu vlast nego je također 'dom naroda'. Predstavnički dom Parlamenta BiH je 'dom naroda' koji zbog 'entitetske većine' o svakom aktu dva puta donosi odluke“, kaže profesor Živanović.

Zaboravljeni procesi i efekti nacionalističke politike

Dosadašnji pokušaji da se ove anomalije isprave, od tzv. Aprilskog paketa ustavnih reformi do Butmirskog procesa su propali. Uspješna je bila reforma odbrane, zato što je provedena uz intervenciju međunarodne zajednice. Određeni pomaci napravljeni su i u oblasti sigurnosti i pravosuđa, ali su u Republici Srpskoj (RS) danas sve glasniji zahtjevi za povratak na „izvorni Dejton". „Naravno, zbog toga je, sasvim legalno otvoren i put ka jačanju etnifikacije. U plemenskom društvu, političari su se nužno pretvorili u vračeve koji rade mimo institucija sistema, u tzv. 'sivoj zoni'. Svi pokušaji promjene ovakvog stanja su propali, jer su upravo opstrukcije vračeva bile odlučujuće u odbijanju brojnih prijedloga, od ekonomskih reformi, pa do Aprilskog paketa“, kaže banjalučki profesor.

Ratni događaji i strukturalni poremećaji doveli su, i još dovode, do poremećaja u sferi društvene svijesti. Tome, kako kaže Živanović, u velikoj mjeri doprinose i hendikepi u sistemu obrazovanja. „Dobrim dijelom i zbog toga prosječno stanje društvene svijesti u BiH je – očajanje. A očajanju nužno pripada i beznađe. Odsustvo nade je možda više od siromaštva i nezaposlenosti doprinijelo eroziji našeg društvenog tkiva i odlasku ljudi. Upravo je zatvorenost, stvaranje etnički čistih teritorija, osiguravalo prostor za kriminal, profiterstvo i sve ono što pripada 'sivom domu' u kojem živimo i u kojem su lokalni i međunarodni kriminalci bez problema zauzeli svoje pozicije u vlasti ili blizu nje. Zato i jesmo najsiromašnija zemlja u Evropi. I u metaforičkom, ali i u doslovnom smislu“, zaključuje profesor Miodrag Živanović.

Ekonomija, od Dejtona do Brisela

Uz takvu politiku, malo koga iznenađuje što bh. ekonomija ima relativno nisku stopu ekonomskog rasta, uz visok stepen državnog intervencionizma. „Posljedično, ovo generira niz ekonomskih problema, poput nezaposlenosti, budžetske i socijalne nestabilnosti, te tendencije dužničkog ropstva. Ekonomska politika je teorijski liberalna, dok se u praksi manifestira u nizu ekstraktivnih institucija čiji je efekat zaustavaljanje razvoja realnog sektora, zarad čuvanja socijalnog mira i održavanja glomazne državne aparature. Zbog toga ne čudi da je najzdraviji dio BiH ekonomije upravo onaj nad kojim nemamo kontrolu – novac tj. konvertibilna marka“, kaže za Deutsche Welle ekonomski analitičar iz Tuzle Admir Čavalić. On podsjeća da je ekonomija u BiH talac vještačkih političkih sukoba, zbog čega su važnije ekonomske reforme u proteklih 25 godina provedene uz sponzorstvo i pritisak međunarodne zajednice, od uspostave konvertibilne marke, preko PDV-a pa sve do Reformske agende.

„Prateći ekonomski rast, razlikujemo više etapa poslijeratne bh. ekonomije. Nakon početne koja je polučila dvocifrene stope rasta, početkom novog milenija uslijedila je stabilizacija. Veliki pad 2009. godine tek se 2014. široj javnosti manifestirao kroz tzv. Februarske procese, koji na najgori način prikazuju nemogućnost oporavka domaće ekonomije. Posljednja etapa podrazumijeva aktuelne napore međunarodne zajednice da kroz sveobuhvatne ekonomske reforme u BiH pokuša uspostaviti temelje razvoja zdrave tržišne ekonomije. Treba spomenuti i 2006. godinu kada se uvodi PDV i zaokružuje jedinstveni ekonomski prostor. Interesantno je spomenuti i da progres nije ravnomjerno raspoređen, jer RS svake godine sve više zaostaje za Federacijom BiH“, kaže Čavalić, naglašavajući da jedina realna ekonomska perspektiva ostaje Evropska unija (EU). „EU diktira liberalne mjere koje na dugi rok imaju za cilj jačanje domaćeg tržišta i ukidanje monopola države odnosno političkih moćnika u ekonomiji“, ističe Čavalić.

25 godina „sjaja i bijede" kulture u BiH

Međunarodni okvir za sliku bh. kulture daju tri dobra na Listi svjetske baštine UNESCO-a: Područje Starog mosta Starog grada Mostara (upisano 2005. godine), Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu (2007.) i Stećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici (2016.). Na UNESCO-voj listi nematerijalne baštine od 2014. godine nalazi se Zmijanjski vez. „Redatelj Danis Tanović je 2002. godine dobio nagradu Oscar za film 'Ničija zemlja' i izrekao: 'Ovo je za moju zemlju, za Bosnu'. No, zemlja nije pratila međunarodne uspjehe bh.  filmskih stvaralaca, koji tvrde i dokazuju da je film naš najbolji izvozni proizvod. Domaća kinematografija opstaje zahvaljujući inostranim fondovima i koprodukcijama. Na policama poslijeratne renesanse bh. filma nalazi se zoološki vrt: medvjedi, lav, tigar, leopard. To su nagrade osvojene uprkos onima koji odlučuju o podršci", kaže za Deutsche Welle novinarka BH radija 1 Koraljka Kurcenberger.

Ona podsjeća da je tokom proteklih 25 godina i festivalska kultura zaživjela u svim dijelovima BiH, a kao primjer navodi Sarajevo Film Festival (SFF). „Osnovan krajem rata, 1995. godine, SFF je izrastao u najznačajniju regionalnu smotru filmskog stvaralaštva. U svojim oblastima, tu su razinu ostvarili i Internacionalni teatarski festival MESS i Jazz Fest", kaže Koraljka Kurcenberger. Prema Dejtonskom sporazumu, kultura je u nadležnosti entiteta i kantona. Tako su „sedam institucija kulture od državnog značaja“ zatečene bez osnivača i stalnog izvora finansiranja, zbog čega je i Zemaljski muzej BiH bio zatvoren na tri godine. „Tržni centri niču, ali ne i novi objekti kulture. Izdavaštvo trpi manjak poticaja i visok porez na knjigu. Kulturni djelatnici zagovaraju depolitizaciju sektora kulture i oslobađanje od stranačkih upliva u rad i finansiranje, ali takve inicijative slabo odjekuju u buci političkih kriza“, zaključuje Koraljka Kurcenberger.

Sport u sjeni političkih kriza

Kako u BiH mnogo toga funkcionira po sistemu spojenih posuda, tako ni sport nije imun na ovdašnja politička previranja. Glavni i odgovorni urednik portala Sportske.ba Sinan Sinanović kaže da je stanje u bh. sportu izuzetno teško, iako mnogi sportisti danas sjede u parlamentarnim klupama na različitim nivoima vlasti. Ipak, bilo je i uspjeha. „Pojava Amela Tuke koji je rezultatima zadivio svijet je svojevrsni 'incident' i sigurno nije produkt osmišljene sportske politike u zemlji koja pored tolikih ministarstava, općina, kantona, entiteta itd. nema ministarstvo za sport na državnom nivou. Žalosno je što država nije kapitalizirala briljantne rezultate Tuke na svjetskim takmičenjima kako bi mlađim naraštajima omogućila adekvatne uslove i tako povećala zanimanje za sport“, kaže Sinanović za Deutsche Welle.

Sportski događaj vrijedan pažnje u proteklih 25 godina je i  plasman nogometne reprezentacije BiH na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, ali Sinanović konstatira da ni taj historijski uspjeh država nije pretvorila u lokomotivu koja će povući sve za sobom. „Nekada je nogomet bio nacionalni sport broj 1 u BiH. Danas je 'najvažnija sporedna stvar' u BiH u sjeni borilačkih sportova. Roditelji djecu daju u dvorane, na strunjače i među konopce, ne da bi dostigli slavu Marijana Beneša, Damira Belje, braće Tadije i Slobodana Kačara, već da bi se znali zaštititi od uličnih bandi i ubica koji mališane presreću i napadaju na ulicama i po tramvajima. Na prste jedne ruke možemo nabrojati dvorane, bazene ili stadione koji zadovoljavaju evropske standarde. Zemlja smo koja ima više univerziteta nego sportskih dvorana, sa procentom pismenosti daleko ispod evropskih prilika“, kaže Sinanović.

Priča o referendumu i Danu nezavisnosti BiH i danas se politizira. Na ratnu prošlost gleda se iz nacionalne perspektive prema kojoj su za sukobe uvijek krivi „drugi". Historijske činjenice se ne uvažavaju, a pravni procesi osporavaju. Među tim činjenicama su i rezultati referenduma – 64 posto građana svih nacionalnosti izjasnilo se za nezavisnost BiH. Za 25 godina nezavisnosti, BiH su priznale 173 zemlje. 22. maja 1992. godine ova država primljena je u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda, a danas je članica 90 međunarodnih organizacija.