Prepoznatljiv potpis našao se ovih dana na još jednom od ključnih projekata u Bosni i Hercegovini u koji je uloženo mnogo novca, za sada bez većeg efekta. Odgađanje otvaranja novog Graničnog prelaza Gradiška, na koji javnost čeka godinama, još jednom je iznjedrilo ustaljeni mehanizam blokadau Bosni i Hercegovini. Račun ponovo plaćaju građani svih nacionalnosti, a kao po ustaljenoj praksi, razlog je ponovo politički i etnički motivisan.

Član Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje iz reda eksperata Zijad Krnjić, uslovio je podršku izmjeni Pravilnika o preraspodjeli radnih mjesta, usvajanjem odluke o preraspodjeli prihoda od PDV-a kojom bi Republika Srpska trebala vratiti Federaciji oko 100 miliona maraka.

Neka čekaju 

„Ne čekaju, granični prelaz će i dalje raditi kao do sada...proradiće“, rekao je Krnjić, nevješto pravdajući svoju odluku.

„Jedan čovjek se iživljava nad svima u BiH. Nemam riječi kojima bih opisao i rekao nešto o tom čovjeku. Ovo je dokaz da je BiH neodrživa država", poručio je predsjednik Upravnog odbora UIO Srđan Amidžić (SNSD), nakon posljednje sjednice.

Iživljavao se i SNSD, upućeni će reći gotovo cijeli mandat u državnim institucijama. Od blokade Doma naroda, Savjeta ministara i (ne)usvajanja reformskih zakona, do pečata, kojeg upravo Amidžić nije dao za potvrđivanje dokumenta o raspisivanju prijevremenih izbora u RS. Isto su radili i hrvatski predstavnici, nerijetko pravdajući to zaštitom državnih institucija i poštovanjem vladavine prava. 

„Naši političari nisu dorasli tom konsenzusu, dijalogu, da saslušaju onu drugu stranu. Samo guraju svoju priču, pa gdje god nas to odvede“, kaže politički analitičar Velizar Antić.

Promjena ovakvog sistema zahtijevala bi duboke ustavne i političkereforme, što se odnosi na redefinisanje mehanizama veta te veći stepen transparentnosti i odgovornosti izabranih zvaničnika. Međutim, niko se neće upuštati u takve reforme jer trenutno stanje odgovara svima.

Blokada ispred kompromisa

Nacionalni ključ, iako formalno zamišljen kao zaštita, u praksi proizvodi sistem u kojem se blokada isplati više nego kompromis. Granični prelaz Gradiška postao je paradigma bosanskohercegovačke svakodnevice u kojoj se ključni infrastrukturni projekti pretvaraju u taoca etničkih principa i političkih sporova.

„Mi imamo sada situacije da se to spušta na najniže moguće nivoe, gdje nijednoj strani ta blokada ne znači ništa. Mi ćemo da blokiramo jer nam se može, a najveću štetu trpe građani. BiH je konsocijativna demokratija, a ona podrazumijeva dogovor svih strana“, kaže Antić, ističući to kao jedinu formulu po kojoj ona može da funkcioniše.

Međutim, tačno tri decenije od stavljanja parafa na dokument koji je tu političku formulu definisao, ništa se suštinski nije promijenilo. Naprotiv. Možda više nego ikada u pozadini svih blokada su politički odnosi Sarajevo–Banjaluka, balans snaga u Savjetu ministara, ovlašćenja državnog nivoa i nadležnosti entiteta. Građani ostaju na čekanju.

„Ma kakav dogovor, dogovaraju se oko svojih gu*ica. Kao da njih zanima narod“, „Vidi, dok god drže sve strane u tim napetim odnosima, kao da im navodno prijeti onaj drugi, do tada će raditi šta god hoće. Mi smo ti koji im dajemo odobrenje za sve“, kažu nam neki od malobrojnih Banjalučana, koje smo zatekli kako se guše u zagađenom vazduhu, koje je prouzrokovala nelegalna gradnja, višegodišnji kriminal i korupcija u komunalnim preduzećima. Tu vlast, koja izbore dobija uglavnom na tvrdoj odbrani nacionalnih interesa i crvenoj liniji, i dalje biraju upravo ti građani koji se danas - bukvalno ne mogu da dišu.

Šifra za blokadu

Što se tiče blokade GP Gradiška ona nije izuzetak, već pravilo. Gotovo da ne postoji ozbiljniji proces koji nije barem jednom zaustavljen pod krinkom zaštite etničkih principa, pojma koji 30 godina nakon Dejtona i dalje predstavlja univerzalnu šifru za blokadu.

Savjet ministara, Parlament BiH kao i Dom naroda, pravi su primjeri koji pokazuju koji stepen političke destrukcije izaziva upravo ovakav način rada. Stranke iz svakog nacionalnog tora posežu za mehanizmom entitetskog glasanja ili vetom u nekoj od državnih ili entitetskih institucija. Izuzeci nisu ni lokalne zajednice. 

„Iako je nacionalni ključ uveden kao mehanizam zaštite kolektivnih prava, dejtonski ustavni aranžman u praksi je postao ključ blokade institucija. Političari su godinama usavršavali da kroz etničke kvote i veto osiguraju uticaj u svim segmentima vlasti i zaustave odluke koje ne odgovaraju njihovom interesu“, kaže novinar iz Banjaluke Goran Dakić.

Istraživanje javnog mnenja pokazuje da građani sve manje vjeruju institucijama, ali istovremeno malo ko nudi alternativu postojećem modelu. Nacionalni narativi drže biračko tijelo u stalnoj mobilizaciji, a blokade se predstavljaju kao nešto što je u tom trenutku neophodno da bi se odbranio nacionalni interes.