Mirsad Sinanović, kojeg svi zovu Mića, rođen je u srebreničkom selu Urisići na obali rijeke Drine i sadašnjeg jezera Perućac. Stalno granatiranje sa srbijanske strane otjeralo je Bošnjake sa lijeve obale Dine prema Srebrenici. U julu '95. Mirsad je sa još 11 članova porodice živio u Slapovićima. Na desetak kilometara od grada, u ratu je niklo izbjegličko naselje od drvenih kućica u kojima je živjelo oko 5000 ljudi. Kućice su bile humanitarna pomoć Švedske opkoljenoj enklavi.

Priču kako je preživio genocid u Srebrenici i kroz šume došao do Tuzle, Mirsad Sinanović počinje ovako:

„Ne sjećam se datuma, bio je 10. ili 11. juli kad je popodne, oko pet sati, zagrmilo sa brda Ljubisavljevići. Došla su dva transportera. Jedan putem sa Ljubisavljevića, prema selu Orahovica, a drugi dolinom rijeke Jadar. Imali su oznake UN-a. Pucali su direktno po našem naselju. Nama je najprije bilo čudno što su to bili transporteri holandskog bataljona jer mi u tom trenutku nismo znali da su ih je VRS otela zauzevši punktove UNPROFOR-a u Zelenom Jadru i na Biljegu. Narod se uspaničio. Dvanaestero je tu odmah poginulo. Žene,djeca i odrasli ljudi, bježali smo niz Jadar prema selu Lipovac, nismo imali oružja.“

Rastanak od supruge i djeteta

Mića priča kako su preko Borovca kroz šumu bježali sve do sela Vijogor. Narod se okupljao noseći ono malo hrane i odjeće što su, spašavajući glavu, uspijeli ponijeti sa sobom.

„U Vijogoru sam se rastao sa suprugom i djetetom.(Tada je imao 21 godinu i jedno dijete. Danas po povratku živi u rodnom selu i ima četvoro djece prim. aut.) Oni su sa mojom majkom, ocem i još nekim od bliže familije krenuli u Potočare da se predaju. Moja dva brata i ja smo smo krenuli preko šume. Nakon par minuta sustiže nas otac. Kaže: „Ne mogu vas pustiti same, idem i ja s vama.“ Išli smo tako potocima i kroz šumu do sela Babuljice. Tu se okupljala veće grupa ljudi. Rekli su nam da sve što je suvišno ostavimo jer do Tuzle je dug put. Niko od nas prije toga nije bio u Tuzli. Puta nismo znali. Imali smo nešto kukuruznog brašna, malo soli i šećera. To smo ponijeli, pa malo sa vodom razmutiš i to nas je održalo. Jeli smo bukov list, žive bijele gljive, jagode ako na njih naiđemo ili nešto još nezrelog, šumskog voća, drugo nije bilo.“

Kolona je išla dalje, od Šiljkovića prema Kamenici i Burnicama u bratunačkoj opštini. Sve češće su nailazili na oznake „minirano", „voda nije za piće“ što je Miću navelo da posumnja kako nešto nije u redu. Upadaju u zasjedu. Mirsad nastavlja priču:

„Išli smo šumom kad je počelo granatiranje. Oko mene su padali mrtvi.Tu sam se rastao sa ocem i braćom, U jednom potoku između Šiljkovića i Kamenice naišli smo na Muhameda, mislim da je odnekud iz Zalužja bio rodom, poznavao sam ga jer je radio u Crvenom krstu. Bio je sav plav, buncao je i ponašao se kao nenormalan pa smo ga vezali i tako vodili neko vrijeme da ne pogine od granata ali smo ga poslije morali pustiti. Tada sam bio siguran da su nam bačeni bojni otrovi u vodu. Bile su velike vrućine a mi žedni, pili smo vodu i iz potoka, bunareva i starih korita.“

Kroz šumu, pod kišom granata, dolazi do sela Burnice. Tu su se sakupljali ljudi koji su bježali kao i on. Tražio je svoje i kako ih nije našao odlučuje se vratiti nazad, uprkos granatama. Nakon nekih 6-7 kilometara našao je oca.

Rastanak sa ocem i braćom

„Sjedi uz jedno drvo i plače. Kad me je ugledao kaže: „Sine idi ti i spasi se imaš dijete a ovo sve ostavi, zaboravi.“. Ja mu kažem: "Babo neću, vratio sam se po tebe i braću. Našao sam i oba brata. Stariji brat Senad, bio je '69 godište kaže „idi ti, bolje ti da pređeš nego ja, bježi ako padne granata pobiće nas sve. On nije bio oženjen a ja sam tada imao kćerku. Tu smo se rastali. Oca i braću nikad više nisam vidio.“

Mića jedva govori kroz suze, prisjećajući se trenutaka kada je poslednji put, žive, vidio oca i braću. Sjeća se visokog drveta oko kojeg se okupila masa ljudi i sumnja da im je tu već bila postavljena klopka.

„Neko je komandovao postrojavanje „ovi sa oružjem na čelo, ostali pozadi“. Kada smo krenuli ja nisam imao pušku, u putu sam do nje došao i pošao sam na čelo kolone. Bio je već prvi sumrak. Čuo se povik ako želimo preći da posjedamo u safove. Do mene je bio jedan drug sa Osmača kojeg sam ja držao jer je bio u bunilu. Kako smo sjeli, to visoko drvo je palo jer je izgleda nečim bilo vezano. Istog trena na sve strane su počele detonacije.To je bilo poslednje čega se sjećam.“

Kada je nakon rata krenuo na prvi „Marš mira stazom smrti“ Mića se pokušavao sjetiti šta se na tom mjestu dogodilo.

„Prisjećam se samo haosa, zapomaganja, vriske, eksplozija, krvi i dijelova tijela svud oko mene. Bio je to ljudski stampedo u kojem sam čini se i ja bio snešen niz brdo u Lolićku rijeku. Nisam poznavao teren i prvi na kojeg sam naišao, uputio me nekud uzbrdo. Bio sam iscrpljen od gladi, žeđi i umora. U nekom šumarku sam zaspao. Bio sam ranjen, ustvari više razbijen od detonacije.“

Nije mogao povjerovati da su među njima plaćenici, uhode. U to se kaže uvjerio kada je Sabahudin Omerović iz Glogove, sa kojim je išao u školu, uhvatio jednog od vodiča i natjerao ga da skine košulju ispod koje je imao lanac sa pločicom na kojoj je pisalo Hungaria i njegovo ime. Danas vjeruje kako su plaćenici bili poslati među njih da ih navedu u zasjedu kako bi bili ubijeni ili zarobljeni.

Dalekovod vodi ka Tuzli

„Kad sam se probudio vidio sam dalekovod. On nam je bio jedini orijentir. Znali smo da od Višegrada ide ka Tuzli. Tako sam stigao do Mravinjaca. U jednom potoku u šumi, čini mi se, bilo je bar tri hiljade ljudi a okolo tuku granate.Tražio sam svoje ali sam našao samo jednog komšiju Halila iz susjednog sela. I on nije bio pri sebi od dejstva bojnih otrova.“

Kaže da se ljudi nisu usuđivali da krenu dalje jer su ih iz doline sa asfaltnog puta pozivali megafonima da se predaju. Odlučio je da krene dalje sam, vodeći i Halila sa sobom.

„Dolazeći na cestu, sreo sam čovjeka u civilnom odijelu sa ruksakom na leđima, o pojasu je imao nož. Pitam ga kud je put za Kaldrmicu? "Evo ovuda, tuda je otišla kolona", kaže. "Gdje ćeš ti", pitam? Kaže:"Idem da povedem još ljudi ako ima gore." "Ima koliko hoćeš", kažem, "ali plaše se, panika je u njih ušla, ne smiju da idu preko ceste.“

Mića priča kako je jedva preplivao mutni Jadar vodeći Halila. Došao je na Kaldrmicu, gdje je bio ranije i malo je poznavao put. Tako dolazi na planinu Udrč gdje je našao grupu od oko 1500 ljudi koji su prešli ranije.

Mnogo kasnije u Tuzli je saznao kako je čovjek kojeg je sreo na putu, bio plaćenik koji je poveo veliku grupu od oko 3000 ljudi i doveo ih u zasjedu. Bili su zarobljeni u Konjević polju i odvedeni na strijeljanje u Pilicu.

Proboj ka slobodi

„Krenuli samo oko pet popodne sa Udrča. Halila sam vodio, nosio i njega i njegovu pušku sve do Baljkovice. Preživio je i danas živi u Australiji. Tu smo se pregrupisali. Ranjeni su ostali sa bolničarima, a mi smo krenuli u proboj. Iz pravca Tuzle krenuli su naši da nam pomognu i tako smo nekako uspijeli proći.“

Dugo vremena prošlo je u iščekivanju hoće li se još neko živ pojaviti odnekud. Bilo je i raznih glasina kako ima ljudi zarobljenih i odvedenih u rudnike, da rade kao roblje itd. Desilo se nekoliko slučajeva da se pojave ljudi što su smatrani mrtvim a oni su pod različitim spletom okolnosti, preživjeli. Nekoliko takvih pojedinačnih slučajeva je poznato i svaki je priča za sebe.

Na Maršu slike se vraćaju

Mirsada Sinanovića na kraju pitamo kako se osjeća na Maršu mira na kojem učestvuje svake godine vodeći i svoju djecu.

„Sve ponovo preživljavam. Vraćaju mi se slike. Čujem ponovo dozivanja, urlike, jauke, sjetim se gdje sam koga i kad posljednji put vidio. Sjećanja naviru jer i sad idući šumom naiđemo na ostatke obuće, odjeće onih koji su ostali na tom putu.“

Kaže kako je u Potočarima „navodno“ sahranio braću i oca. Ističe „navodno“ jer nije uvjeren u to pošto su dijelovi njihovih nekompletnih skeleta pronađeni na više različitih mjesta.

„Ali eto, barem da im imam gdje proučiti Fatihu“, kaže Mića na kraju.