Bitka za Mosul vraća nas u daleku prošlost. Nedavno je predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan izjavio da njegova zemlja ne može tu bitku posmatrati skrštenih ruku. Svoju procjenu potkrijepio je istorijskim argumentima: Turska je Sporazumom iz Lozane 1923. godine morala da prihvati velike gubitke teritorije. Ovim sporazumom je definisan novi poredak u Evropi i na Bliskom istoku nakon Prvog svjetskog rata.   

Osmanlijsko ili Otomansko carstvo je odista bilo jedno od najvećih gubitnika nakon Prvog svjetskog rata. Sporazumom iz Lozane su definisane granice Turske, kao nasljednice tog carstva. Mosul, koji je nekada pripadao Osmanlijama, tako je pripao Iraku.

Bez obzira što je prošlo skoro sto godina od tada, turski predsjednik Erdogan to očito ne želi više da prihvati: "Istrajavanje na odlukama iz 1923. bila bi najveća nepravda koja se može nanijeti narodu i državi. Ako se u današnjem svijetu sve mijenja, onda ne možemo istrajavanje na onome što stoji u ugovoru iz 1923. godine posmatrati kao uspjeh." Stoga, zaključuje on, Turska mora da se angažuje u Mosulu. Ova izjava je izazvala nelagodu u iračkoj vladi koja se odmah zahvalila Turskoj i odbila ponudu za njenim vojnim angažmanom na sjeveru Iraka.      

Nazad u 17. vijek

Erdoganova istorijska ekskurzija bila je inspiracija još jednom iračkom susjedu, Iranu, da posegne u prošlost. Tako su se u Teheranu prisjetili Ugovora Qasr-e Schirin. Ovaj ugovor ima respektabilnu starost: potpisi na njemu datiraju iz 1639. godine. Ovim ugovorom definišu se granice između Persijskog i Osmanlijskog carstva, uključujući i one na teritorijama koje danas pripadaju Iraku. Taj ugovor je garantovao Persijcima kontrolu i vladavinu nad svetim šiitskim hramovima koji su se nalazili i izvan Persije. I danas se na to Iranu gleda kao na blanko ček za stalno miješanje u ono što se zbiva u Iraku. U Iraku, naime, postoji veliki broj šiitskih svetinja.       

Ekskurzije u daleku prošlost pokazuju o čemu se ustvari radi kada je riječ o bitkama za Mosul i druge iračke gradove: radi se o novom poretku ne samo u Iraku, nego i u cijelom regionu. Teži se promjeni granica uz pozivanje na istorijske nepravde koje su Bliskom istoku nanijete nakon Prvog svjetskog rata. Odista, dogovor Britanaca i Francuza, definisan Sporazum Sykes-Picot, hladnokrvno se rukovodio samo interesima ove dvije države - ne i interesima Arapa i lokalnog stanovništva. 

Logika globalizacije

Ugovor iz Lozane je bio drugačiji. On je definisao granice Turske kao nasljednice Osmanlijskog carstva. Ovo carstvo je bila jedna od sila koje su poražene u Prvom svjetskom ratu. Stoga je za Osmanlije ovaj ugovor bio prilično bolan. Ipak, čista avantura je da se na osnovu toga sada traži novi poredak za region. Pomijeranja granica bi izazvalo ogromne napetosti. Svijet je danas ustrojen po principu nacionalnih država. Pozivanje na principe koji su vladali prije toga moglo bi izazvati dodatnu destabilizaciju regiona.

Umjesto toga, potrebno je pokazati nešto drugo: sposobnost da se organizuje život u multietničkoj i multikonfesionalnoj državi. Sve drugo suprotstavlja se logici globalizacije. To je, što se uostalom danas pokazuje i u Evropi, vrlo težak zadatak, koji može da se završi i neuspjehom. 

Nakon 15 godina rata, Irak je loše pripremljen za taj zadatak. Stoga postoji velika potreba, u čemu se slažu i brojni komentatori u arapskim državama, da se zaustavi cijepanje društva na osnovu kulturoloških razlika. Problem nisu granice, nego religiozni i rasistički šovinisti koji ih stavljaju pod znak pitanja.