Viktor je bio uspješan menadžer u Bjelorusiji, ali 2022. više nije mogao gledati što Rusi čine u susjednoj Ukrajini. Javio se kao dragovoljac i godinu dana je bio na bojišnici. No onda je ranjen, dospio je u Poljsku na liječenje, a ionako mu je već bilo dosta rata.

U Varšavi je zatražio azil jer mu u njegovoj domovini, Lukašenkovoj Bjelorusiji neminovno prijeti kazneni progon zbog sudjelovanja u ratu na strani Ukrajine. Isprva je vjerovao da neće biti nikakvih problema i da će već kao ratni veteran brzo dobiti posao, ako ništa drugo u nekoj ukrajinskoj tvrtki u Poljskoj.

"Zašto smo se borili za Ukrajinu?"

Ali onda je brzo morao shvatiti kako su mu vrata zatvorena: u natjecanju za radno mjesto je bio nepremostiv problem što je – teoretski još uvijek građanin Bjelorusije. Ali još sramotnije je bilo drugo objašnjenje: „Rekli su mi da u tvrtki ima i Ukrajinaca koji nisu bili u vojsci i ako meni daju posao, oni će se zbog mene sramiti ili osjećati nelagodno. Kratko rečeno, brine ih raspoloženje među ljudima u tvrtki", kaže nam Viktor.

Ušteđevina ratnog veterana je brzo presahnula tako da je na koncu prihvatio posao u jednom autoservisu. Dva mjeseca kasnije je doživio novo iznenađenje: njegova nekadašnja tvrtka iz Bjelorusije mu je ponudila da opet radi za njih iz Poljske.

Viktor je imao sreće, ali je na svom putu upoznao mnogo takvih kao on i koji su, nakon što su se borili za Ukrajinu, ostavljeni na cjedilu. Pogotovo su problem mladi ljudi koji su u rat krenuli bez završene škole: „Svi oni sad moraju razmišljati, hoće li se zaposliti kao kuriri ili kao obični građevinski radnici. A onda im se nameće i pitanje, zašto su se uopće borili za Ukrajinu? Da dvanaest sati svakog dana sjede na biciklu? Tako im se neminovno ruši mnogo toga što su mislili o svijetu", kaže nam Viktor. Poznaje veterane koji su sad završili kao beskućnici, ima čak i slučajeva samoubojstava.

Ukrajina ih ne želi

I slučaj Antona je veoma sličan: i on je imao dobar položaj u Bjelorusiji i već prvog mjeseca napada Rusa na Ukrajinu je otišao u susjednu zemlju pomoći im u obrani. Na bojišnici je proveo dvije godine, zadobio je više povreda i ranjen je u glavu. Sad ovaj 29-godišnjak živi u Varšavi i već devet mjeseci čeka na azil.

Otvoreno priznaje kako je napustio ukrajinsku vojsku jer je izgubio motiv dalje se boriti. Nije jedini stranac u redovima ukrajinske vojske koji se razočarao: možda se to može razumjeti, ali njima se vrlo rijetko otkrivaju borbeni planovi i što ih čeka na zadatku na koje ih se šalje.

Ipak, Antonu je bilo jasno kako mu nema povratka u Bjelorusiju, ali je htio onda ostati živjeti u Ukrajini. Ali i kao veteranu, to mu je bilo praktično nemoguće: „Čuo sam mnogo priča mojih prijatelja kako je potpuno nerealno očekivati u Ukrajini dobiti legalni status. Čak i ljudima koji su se vjenčali za Ukrajinke je odbijen zahtjev za boravišnu dozvolu. Ako je netko to i dobio, to je onda samo ako je nekoga potplatio. Rat nije pravo doba za život i razvoj, ali ja sam još mlad", kaže nam Anton.

Ostavljeni sami sebi

I Andrej Kušnjerov iz Udruge bjeloruskih dragovoljaca nam svjedoči kako su ukrajinske službe praktično nepremostiva prepreka. Obrazloženje jest kako tim veteranima nedostaje „pretpostavka za dozvolu boravka", a mnogima su i njihovim dokumentima iz Bjelorusije istekli rokovi do kojeg su vrijedili. Produžiti ih u Ukrajini ne mogu, a ukrajinske dokumente – tek sa izuzetkom vojne knjižice, ne mogu dobiti.

Zato mnogi odlaze u EU, najčešće u Poljsku koja je po sporazumu iz Dublina prva zemlja Unije u kojoj onda mogu tražiti azil. Ima ih i koji odlaze u Litvu, ali to su uglavnom Bjelorusi koji su tamo živjeli prije rata, objašnjava aktivist te udruge Aleksandr Kločko i također dragovoljac u Ukrajini.

On je uvjeren kako se nevladine udruge Bjelorusije trebaju više angažirati za takve ljude. „Čim čuju da neki slučaj ima neke veze s vojskom, odmah se nećkaju nešto učiniti. Ali kako se obitelj nekog palog bjeloruskog dragovoljca može smatrati nekakvim 'vojnim pitanjem'?", pita se ovaj aktivist. To je prije svega humanitarni problem.

Ipak, u samoj Ukrajini je aktivistica iz Bjelorusije Tatjana Gazuro-Javorskaja osnovala rehabilitacijski centar za bjeloruske dragovoljce, a Kušnjerov nam kaže i kako u EU postoje slične inicijative. No baš kao što je bilo mnoštvo takvih dragovoljaca, tako je i problem ogroman: „Trebamo sustavnu perspektivu zapošljavanja za stotine ljudi. Ali nedostaje novac", žali se aktivist udruge dragovoljaca.

Mnogima treba i liječnička pomoć

I tu udrugu su 2023. osnovali sami dragovoljci iz Bjelorusije i Kušnjerov nam kaže kako trenutno okuplja oko 200 boraca, kako bivših, tako i onih koji su i sad na bojišnicama Ukrajine. Udruga bjeloruskih dragovoljaca je registrirana u Poljskoj, ali do sad nije uspjela dobiti nikakva sredstva kakve primaju udruge veterana u Europskoj uniji.

Ako i nema novaca, ima dobre volje: Udruga je našla i psihologe koji će i bez honorara pomoći veteranima i njihovim obiteljima. Pomaže im i savjetima kod traženja posla, a naravno da je problem i PTSD. U međuvremenu je i procjena stručnjaka kako netko može najviše tri mjeseca nekako izdržati pakao rata i stalne opasnosti i vlastite i smrti oko njih, makar se još uvijek ne zna, tko će više biti pogođen traumom, a tko nešto manje. Svi ti dragovoljci su na bojišnici bili daleko duže, a Kušnjerov procjenjuje kako ih otprilike trećina sad ima problema integracije u civilni život. A onda su tu i ljudi koji zbog rata više niti ne mogu raditi posao kojeg su radili prije i kojima treba školovanje za druga zvanja.

Dobre vijesti iz Kijeva

U Litvi sad živi i čelnica bjeloruske oporbe Svetlana Tihanovskaja koja je tamo formirala i svojevrsnu vladu u izbjeglištvu. U toj vladi je Vadim Kabančuk zadužen za pitanja obrane i nacionalne sigurnosti, a i on smatra kako se tim dragovoljcima hitno treba pomoći: „Kad kažemo kako su to naši, bjeloruski veterani, onda dijaspora mora preuzeti odgovornost i za njih. Jer oni danas, u očima Ukrajinaca, brane čast i dostojanstvo naroda Bjelorusije", misli Kabančuk.

Tu je riječ o stotinama Bjelorusa, a dobra je vijest da se ipak nešto kreće: „Imali smo mnogo susreta sa zastupnicima, aktivistima za ljudska prava i državnim službenicima Ukrajine. Doneseni su zakoni koji će olakšati ne samo legalizaciju boravka i dobivanje dokumenata, nego i priznavanje vojnih činova za buduće djelovanje u ukrajinskoj vojsci."

Doista je nedavno – 24. studenog, u Ukrajini stupio na snagu zakon  „o pravnom statusu stranaca i osoba bez državljanstva koji su sudjelovali u obrani teritorijalne cjeloviitosti i nepovredivosti Ukrajine", glasi službeni naziv tog propisa. Po njemu, sve osobe koje nisu Ukrajinci će moći dobiti pravo boravka u toj zemlji, čak i ako je njihovim bivšim dokumentima istekao rok važenja. Jer među borcima nema samo mnogo Bjelorusa, nego i državljana Rusije koji će ovim zakonom konačno moći dobiti državljanstvo Ukrajine. Uvjet je jedino da u roku od godine dana nakon prestanka važnja ratnog prava zatraže ispisivanje iz državljanstva svoje izvorne države.

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu