Zakon o Njemačkoj tajnoj službi za inozemstvo, BND stupio je na snagu 1. siječnja 2017. On toj službi daje pravo da bez konkretnih sumnji prisluškuje telefonske razgovore i nadzire elektronsku komunikaciju stranih građana – pa tako i novinara – kao i njihovo korištenje interneta. Predsjednik Njemačkog sindikata novinara DJV Frank Überall rekao je da osobe od kojih novinari dobivaju povjerljive informacije, tj. novinarski izvori, više neće biti sigurni da će njihov identitet ostati tajan.

U potpisnike žalbe spadaju Kadija Ismailova iz Azerbajdžana, dobitnica alternativne Nobelove nagrade 2017, kao i Raoul Olmos, meksički novinar koji je sudjelovao u istraživanju o tzv. Rajskim papirima. Tu su i branitelji ljudskih prava i novinari iz Njemačke, Nizozemske, Velike Britanije, Slovenije, kao i makedonski novinar Goran Lefkov.

Umiješale su se i Ujedinjene nacije

Prema spomenutom zakonu, novinari ne smiju biti pod nadzorom u Njemačkoj, a reporteri iz EU-a mogu samo pod određenim uvjetima biti prisluškivani. No, za sve ostale novinare Zakon važi u punom obimu. DJV smatra da su time uspostavljene „dvije klase slobode tiska". No, u današnje vrijeme ima sve više međunarodnih novinarskih projekata poput „Panamskih papira" – strani novinari koje prisluškuje BND i njihove njemačke kolege stalno razmjenjuju informacije i na taj način se i u Njemačkoj narušava povjerljivost novinarskog rada.

Aktualna vlast u Njemačkoj navodi da sporni zakon služi zaštiti „političkih interesa Njemačke". No, on omogućava širok spektar suradnje sa stranim tajnim službama i razmjenu informacija s njima. Time je legalizirana mogućnost da BND, na primjer, prisluškuje New York Times i dobivene informacije stavi na raspolaganje američkoj tajnoj službi NSA, koja zauzvrat može prisluškivati njemačke novinare. To je bilo jasno i trojim specijalnim izvjestiteljima UN-a koji su zbog toga načinili vještačenje i poručili njemačkoj vladi da krši međunarodne standarde ljudskih prava.

Neosnovan i neprimjeren nadzor

Izvjestitelji David Kaye (za zaštitu slobode mišljenja), Michel Forst (za situaciju branitelja ljudskih prava) i Monica Pinto (za nezavisnost sudaca i odvjetnika), krajem srpnja 2016. su u tom vještačenju naveli da su zakonske odredbe formulirane tako da postoji „veliki rizik da BND (...) sakuplja i analizira podatke o stranim građanima i institucijama koje ne mogu biti optužene ni za kaznena djela niti za nekorektno ponašanje". Oni su naglasili da posebno odredbe o masovnom nadzoru ne zadovoljavaju kriterije o „nužnim" i „primjerenim" mjerama.

Izvjestitelji UN-a su naveli i da novi zakon (čije je donošenje tada bilo još u planu) budi ozbiljne sumnje da strani novinari i njihovi informanti mogu biti cilj neosnovanog i neprimjerenog nadzora. Slične sumnje su iznijeli i kada je riječ o zaštiti komunikacije između odvjetnika i njihovih klijenata.

Legalizirano što je bilo nelegalno

Svi novinari koji su podnijeli žalbu Njemačkom ustavnom sudu u svojim zemljama investigativno rade na razotkrivanju korupcije, poreskih prevara, organiziranog kriminala i kršenja ljudskih prava.

Zanimljivo je da je njemačka vlada (velika koalicija demokršćana i socijaldemokrata) donijela odluku o promjeni postojećih zakona o nadzoru nakon izbijanja na vidjelo skandala oko suradnje BND i NSA. Tada se ispostavilo da BND „češlja" elektronsku komunikaciju građana na osnovu pojmova za pretragu koje je dobivala od NSA - takozvanih selektora. Selektori mogu biti pojedine riječi, ali i brojevi telefona ili adrese osoba za koje se zanimaju tajne službe. U veljači 2017, magazin Der Spiegel je otkrio da je BND još od 1999. godine nadzirao strane novinare uglednih medija, između ostalog, novinare BBC, Reutersa i New York Timesa. Umjesto da suzbije takav način rada, njemačka vlada ga je novim zakonom jednostavno – legalizirala.