“Božić je najradosniji praznik u našoj pravoslavnoj vjeri. To je radosno rođenje Gospoda našega Isusa Hrista i početak onoga što mi nazivamo spasenje čovjeka, spasenje svijeta”, kaže za Deutsche Welle protojerej Velimir Divljanović, paroh pri Hramu sv. arhanđela Mihaila i Gavrila, poznatijeg kao Stara crkva u Sarajevu.

Spasenje i mir svim ljudima, univerzalna poruka Božića, posebno je aktuelna u današnje vrijeme nesigurnosti i turbulencija. U tom svjetlu je i mitropolit dabrobosanski Hrizostom u svojoj božićnoj poslanici pozvao na mir i razumijevanje među ljudima te upozorio: “Nema mira bez dobre volje, a mi živimo upravo nešto sasvim suprotno od dobre volje, a to je omraženost i otvorena mržnja. Ostajemo zaprepašteni količinom te zle volje i mržnje te energijom kojom ona dejstvuje u svijetu i među nama”, naglasio je mitropolit Hrizostom te apelirao na sve, a prije svega na političare, “da svojim ličnim primjerom pokažu dobru volju u rješavanju svih otvorenih pitanja”.

Nada za obespravljene

Posebno bi se, kako je poručio, trebali pozabaviti obespravljenima koje je pozvao da se "ne umore od traženja svojih prava i ne odustaju od svojih imanja”. "Neka nas ne obeshrabri institucionalna diskriminacija i segregacija koja se pred očima svih odvija u ovoj zemlji. Apeliramo na sve nadležne da stvore iste uslove za sve građane te iskorijene sve vidove diskriminacije”, poručio je mitropolit dabrobosanski Hrizostom.

Spas od obespravljenosti i opšte nesigurnosti i nezadovoljstva građani BiH sve češće traže u drugim zemljama. Premda su bogomolje pune kada se obilježavaju vjerski praznici, činjenica je da narod odlazi.

"Nije nimalo jednostavno, ne samo u Sarajevu i našoj crkvi, nego i u samoj državi BiH. Ljudi su, na neki način, prepušteni sami sebi”, smatra protojerej Divljanović. “U toj nekoj otuđenosti od Boga, ljudi traže Boga u tim nekim zemaljskim stvarima i onda odlaze u neke druge zemlje da bi, pronalazeći taj neki svjetovni mir, tu neku blagodat, pomislili da će pronaći i duhovni mir”, kaže on te dodaje da to nije jednostavno.

"Mladi pokušavaju, na neki način, da pronađu, da prepoznaju Gospoda, da se približe Crkvi, vjeri, ali sve to ide teško. Država nekako ne prati crkvu, što nije bio slučaj kroz istoriju”, naglašava Divljaković dodajući kako je Crkva danas prepuštena sama sebi.

Priprave za Božić

Bez obzira na sve, pravoslavni vjernici vesele se Božiću, a pravoslavni Srbi, kako kaže protojerej Divljaković, obilježavaju i niz praznika koji prethode Božiću slaveći porodicu.

"To je taj ciklus porodičnih praznika - Djetinjci, Materice i Oci, kroz tri nedjelje koje prethode prazniku rođenja Gospoda našega Isusa Hrista. To je nešto što je specifično za nas pravoslavne Srbe”, kaže Divljaković.

Na Djetinjce se, kaže, "proslavljaju sva naša hrišćanska djeca”. "Taj dan simbolično vezujemo našu djecu, oni nas daruju i mi njih darujemo, ali opet ono što je važno je da tu našu djecu duhovno vežemo za nas, za našu porodicu, za našu hrišćansku vjeru, što i jeste smisao tog praznika.”

Materice su, dodaje, u sredini svih tih događaja "kao dokaz da je majka nešto što je veoma važno, ne samo u našoj hrišćanskoj porodici, nego i u hrišćanskoj vjeri, jer jedino majka učestvuje u stvaranju svijeta - rađanjem”.

"Na kraju dolaze Oci, gdje se svi oni koji su očevi, ne samo po tijelu, nego i po duhu, odnosno mi sveštenici koji smo duhovni oci, na neki način odužujemo svima onima koji su na taj dan došli u crkvu da se Bogu mole i da se zajednički pripremimo, kroz te pripremne praznike, porodične, za radosno rođenje Gospoda našega Isusa Hrista koje je kruna svega toga.”

Čarolija Božića u Staroj crkvi

Sama božićna liturgija, uz prinošenje petohljebnice Majci Božijoj i nalaganjem badnjaka - hrastovih grana, posebnu čar dobije upravo u Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu, jednoj od najstarijih crkava u BiH, riznici svetinje, tradicije i neprocjenjivog kulturno-istorijskog blaga. Nastala je na temeljima ranohrišćanske crkve iz 5. ili 6. vijeka i kao takva, prema riječima Delibora Kajevića, kustosa Stare crkve i pripadajućeg joj Muzeja, služi do šizme - odnosno podjele na istočno i zapadno hrišćanstvo 1054. godine, kada crkva “ostaje na teritoriji gdje uglavnom žive ljudi koji pretežiraju istočno hrišćanstvo i nastavlja dalje svoje djelovanje i služenje kao pravoslavna crkva”.

Premda je prolazila kroz izuzetno turbulentna vremena, pad Bosne pod tursku vlast, rušilački pohod Eugena Savojskog, svjetske ratove,... Stara crkva, u srcu sarajevske Baščaršije, uspjela je očuvati jedinstvenu arhitekturu ranohrišćanske bogomolje, sa svim elementima po kojima se "itekako razlikuje od ostalih hrišćanskih crkava, kako pravoslavnih, tako i katoličkih, a što se odnosi na njen i vanjski i unutrašnji izgled”. "Na primjer, Stara crkva ima dva oltara, dva nivoa, nije freskopisana”, naglašava Kajević za Deutsche Welle.

Dodaje da kako pored velike istorijske vrijednosti, crkva ima i ogromnu duhovnu vrijednost koju joj "daju njeni kameni zidovi - kamen u kojemu se nalazi, ako ništa drugo, onda 1.500 godina molitve”. Stara crkva, posvećena Sv. arhanđelima Mihailu i Gavrilu čuva sedam relikvija - sedam moštiju svetih ljudi te brojne vrijedne ikone, mahom kretske škole iz 16. i 17. vijeka.

Čuvena je po moštima Sv. Tekle, ranohrišćanske svetiteljke iz 1. vijeka koja je, prema Kajevićevim riječima, bila učenica Sv. Pavla i još za života proglašena za ravnoapostolnu, odnosno onu koja je ravna svetim apostolima. Moštanu ruku Sv. Tekle, porijeklom iz Sirije, sa svojih putovanja po Bliskom Istoku donio je prvi srpski arhiepiskop Sv. Sava.

Stara pravoslavna crkva u Sarajevu baštini i mošti Sv. Jakova Persijanca, Sv. Makrine - sestre Vasilija Velikog, Sv. Trifuna, Sv. Pantelejmona, Sv. Sisoja - zaštitnika djece, a na gornjem spratu crkve je jedno svetilište po kojem je crkva možda i najviše poznata.

Čudo djeteta

"To mjesto se zove Kivot ili Grob svetog mladunca i na tom mjestu je moštano tijelo jednog djeteta koje je prije nekih 400 i više godina živjelo na ovom prostoru. Dijete je u nesretnom slučaju izgubilo život, sahranjeno je u neposrednoj blizini crkve i prilikom njene velike obnove, početkom 19. vijeka, radnici su, kopajući zemlju za pomoćne prostore pronašli to tijelo u moštanom (očuvanom) stanju, nakon čega su monasi tijelo unijeli u crkvu”, pojašnjava Delibor Kajević.

To se pročulo među narodom, a ljudi se, bez obzira na vjeroispovijest, i danas mole neznanom djetetu za zdravlje i dug život vlastite djece, a svetilište posjećuju i nerotkinje, moleći se za blagodet rođenja.

"Ja sam istoričar, nisam svešteno lice, ali ono što mogu da vidim je dokaz da iskrena molitva može da učini puno više nego što mi možemo i da zamislimo”, poručuje Kajević i zaključuje: “Neke stvari ne treba ni objašnjavati. One su takve, a mi smo tu samo da nastavljamo ono što su vjekovima oni prije nas doživljavali, molili se i živjeli s tim.”

Nadu za čudo mira i spasenja donosi i Božić, praznik kojem se upravo djeca najviše raduju, prazniku na koji, kako kaže protojerej Velimir Divljanović, “unošenjem badnjaka u kuću sam Hristos simbolično ulazi u domove, a porodica se okuplja oko badnjaka, ispod njega postavlja slamu, lomi česnicu (pogaču) prepunu zemaljskih darova slaveći radosni dolazak Boga u svijet”.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android