Ću Džie gotovo svakodnevno liježe u krevet s bolovima. I s istim bolovima drugi dan ustaje. No jedno su bolovi koje uzrokuje rak od kojeg Ću Džie boluje već godinama. Mnogo dublja i snažnija je bol zbog gubitka njezinog sina koji je zajedno s tisućama drugih poginuo 4. lipnja prije točno 25 godinu u tragediji koja je u povijest ušla kao pokolj na Trgu nebeskog mira.

25 godina nakon pokolja

Tih mjeseci prije 25 godina, tisuće kineskih studenata je izišlo na ulice prosvjedujući protiv korupcije i privilegija partijske vrhuške. Jedan od zahtjeva studenata je bio i nastavak reformskog procesa koji je zapeo nakon smrti dotadašnjeg šefa Komunističke partije Kine Hu Jaobanga u travnju 1989. Među mirnim prosvjednicima je bio i sin Ću Džie, Vu Ćiandong. Nakon 50 dana prosvjeda tvrdolinijaši na čelu partije su odlučili nasilno ukloniti prosvjednike s Trga nebeskog mira. U noći s 3. na 4. lipnja 1989. vojska je tenkovima i pješadijom „počistila“ Tiananmen. Ću Dži je nekoliko dana kasnije u jednoj pekinškoj bolnici pronašla leš svog sina. Od tog trenutka se nikad nije oporavila.

Sličnu sudbinu doživjela je i Žang Ćianling. Njezin, 19-togodišnji, sin Vang Nan se uputio na Tiananmenski trg kako bi foto aparatom „zabilježio povijest“, kako je sam rekao uoči odlaska. Vojska je na njega otvorila vatru dok se nalazio na biciklu i nije dala da mu se pruži medicinska pomoć. Vang Nan je umro na mjestu na kojem ga je pogodila kugla.

Probiti zid šutnje

Patnja rodbini žrtava s Tiananmenskog trga istodobno daje snagu da ne pokleknu i da dalje tragaju za istinom. Već četvrt stoljeća se bore za pravdu i traže rasvjetljavanje događaja koji su uzrokovali tragediju prije 25 godina. U mreži nazvanoj „Majke Tienanmena“, ove žene uvijek iznova na adresu vlasti šalju peticije, otvorena pisma i eseje. Svake godine od zastupnika „Nacionalnog narodnog kongresa“ traže „probijanje zida šutnje“. „Istina mora izići na vidjelo, žrtve moraju dobiti odštetu a odgovorni moraju biti pozvani pred lice pravde“, stoji u jednom zahtjevu „Majki Tiananmena“. Dosada niti od jedne službene instance nisu dobile odgovor.

Ono što je prije 25 godina šokiralo čitav svijet, u Kini se još uvijek službeno naziva „kontrarevolucionarnim i nasilnim“. To je još uvijek službeni stav partije. Tiananmen se prešućuje, a i kad se spominje govori se o „incidentu“. Kineska vlada do dan danas negira da je vojska imala naredbu da puca na prosvjednike. Koliko je civila i studenata poginulo te lipanjske noći, do dan danas nije poznato. Neovisni izvori govore o broju u rasponu od nekoliko stotina do nekoliko tisuća. Službeno se govori o 36 žrtava. No samo su „Majke Tiananmena“ pobrojale i identificirale 203 žrtve. U doba tragedije mnoge majke su bile stare oko 50 godina. Danas je većina blizu 80 i za mnoge je borba za istinu postala i borbom protiv vremena.

Zaboravljeni pokolj

Nažalost je s vremenom i ravnodušnost u narodu naspram ove nacionalne tragedije sve veća. Pogledom na internetske forume lako je uočiti kako generacija koja se još nije ni rodila u vrijeme povijesnih događaja na Tiananmenu živi pod utjecajem državne propagande. Mnogi koji sudjeluju u raspravi smatraju da je ono što se 4. lipnja 1989. dogodilo bilo prijeko potrebno „kako bi se stvorio temelj za kasniji gospodarski razvoj Kine“. S ovom ravnodušnošću žive i nose se i najbliži poginulih „za gospodarski boljitak“. „Mlada generacija ali i sredovječni i stariji uopće više ne mare za događaje na Tiananmenu. Toliko dugo dok je novčanik pun, sve je ostalo nevažno“, ogorčena je Ću Džie. Žang Ćianling međutim vjeruje kako i strah igra veliku ulogu. „Svatko za boji za vlastiti život. Ni tada nitko nije vjerovao da će komunisti zaista upotrijebiti bojno streljivo“, kaže Ćianling i koja ne vjeruje da bi se danas netko usudio prkositi režimu.

Nema popuštanja

Kineske vlasti već godinama vrlo pozorno prate aktivnosti „Majki Tiananmena“. No ove godine se osjeća još jači pritisak vlasti, kažu za Deutsche Welle pripadnice ove mreže. “Nova vlada pod vodstvom Ći Jingpinga ne pokazuje nikakve znakove popuštanja”, kaže Ću preko telefona u razgovoru s novinarima DW-a potpuno svjesna činjenice da se njezin telefon prisluškuje. Pritom treba reći da u novom kineskom vodstvu ne sjedi nitko tko je prije 25 godina okrvavio ruke. To znači da je i otvoren put ka potpuno slobodnom rasvjetljavanju tadašnjih događaja. No unatoč tomu svakodnevno se pred zgradama u kojima žive aktivistice nalazi po nekoliko policajaca. Pri svakoj šetnji ili odlasku u kupovinu je netko iz službe državne sigurnosti na sigurnom rastojanju. No Žang ipak primjećuje male promjene. “Prije 15 godina su me nazivali ‚zločinkom‘. Sada mi tu i tamo neki od mojih pratioca priznaje da stojim na strani pravde“.