Jedno najprije treba reći: dobro je što bijelci u Sjedinjenim Državama kleče i podižu pesnice u vazduh, u Engleskoj pomažu da se obori statua kojom se odaje počast kolonijalizmu, demonstriraju protiv policijskog rasizma u Parizu i Berlinu. To crncima daje osjećaj da nisu sami u borbi za osnovna prava i jednakost. To pruža utjehu i nadu.

Ali, da bi se nade pretočile u stvarnost, potrebno je da se angažman bijelaca nastavi i poslije šoka zbog smrti Džordža Flojda, dakle i kada to više ne bude važna tema u medijima. Osim toga, neophodno je sagledati više od vrha ledenog brijega. Prepoznavanje i kritikovanje nasilja i nepravde koji su očigledno motivisani rasizmom – nije dovoljno.

Pročitajte i: Džuntint: Dan oslobođenja crnaca u SAD

Rasizam usidren u društvenom sistemu mnogo je perfidniji jer nije uvijek prepoznatljiv, ali jeste u glavama ljudi. Taj rasizam nije stvarno zlo, često ga čovjek vjerovatno nije ni svjestan, ali se suptilno skriva iza pogleda i gotovo neprimjetnih radnji.

To je kad starica pritisne tašnu uz tijelo kad prolazi pored mene. To je kad mi se nepoznata osoba na ulici obraća na engleskom, jer podrazumijeva da ne govorim njemački. To je mlada žena koja u vozu radije stoji nego da sjedne na jedino slobodno sjedište pored mene, crnca.

To je student koji u pješačkoj zoni očajnički pokušava da nekoga privoli da učestvuje u anketi, ali mene ignoriše – iako idem pravo prema njemu. To je žena na kasi u supermarketu koja svakoga pita da li želi račun – samo mene ne. I tako dalje.

To su iskustva koja crnci i uočljive manjine doživljavaju svakog dana, a da ne znaju da li je to samo slučajnost ili ima neke veze sa njihovom bojom kože. Svakako, i bijelci doživljavaju nepravde u životu – ali nikada neće imati takvu sumnju. To je privilegija.

Ko nikada nije bio zakinut ili u nepovoljnijem položaju kada traži stan ili posao ili tokom policijskih kontrola, ne može razviti osjetljivost na svakodnevnu diskriminaciju. Zato je bijelcima neophodno samoposmatranje, iskreno suočavanje sa sobom.

To nije lako. Jer, niko ko nije deklarisani rasista, ne želi da prizna da nehotice podržava ove obrasce razmišljanja. Najveći dio društva osuđuje i odbacuje rasizam. „Boja kože me uopšte na zanima! Ja je čak ni ne vidim!" Kako je to lijepa, politički korektna izjava! Šteta samo što nije istinita.

Percepcija osobe prije nego što uopšte stupite u kontakt sa njom je nešto ljudsko, instinktivno – i neizbježno. Problem je samo u tome što je prvo što, pored odjeće, vidite kod nekoga – boja kože.

Pročitajte i: O privilegiji zato što si bijelac i potrebi da se nešto promijeni

Toga jedino treba biti svjestan – da bi se suprotstavilo predrasudama, da bi se prekinulo sa stereotipima i predstavama drugih, čvrsto usidrenih ropstvom, kolonijalizmom i neokolonijalizmom.

Jer, potomci počinilaca i žrtava nemaju drugog izbora: moraju zajedno. Njihovi istorijski zasnovani odnosi i uzajamna zavisnost, u međuvremenu su previše razvijeni da bi jedni druge mogli potpuno i trajno da izbjegavaju.

Prevladavanje rasizma je odgovornost svih – ali posebno bijelaca. Najbolje rješenje bi bilo da svako, od običnog radnika do najvišeg političkog zvaničnika, analizira sebe, eventualno prepozna rasističke obrasce i odvikne se od takvog načina razmišljanja, govora i ponašanja.

To bi dovelo do postepenog nestanka strukturalnog rasizma iz javnog života, obrazovnog sistema, tržišta rada i stambenog prostora.

Krenite, počnite od sebe – krajnje je vrijeme da se nešto promijeni!

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android