Zapravo izgleda kao dio periferije grada. Ali ovaj dio zida nalazi se nedalako od centra Berlina. Do Rajhstaga je manje od dva kilometra, do ogromnog kompleksa Savezne obavještajne službe (BND) jedva 500 metara. Tu na Lizenštrase je dio – originalnog - zida od petnaest metara. Između željezničke pruge i divljeg zelenila.

„U suštini ovdje jedva još nešto podsjeća naBerlinski zid i podjelu grada“, kaže Torsten Dresler. Ovaj 55-godišnjak, rođen u Nojbrandenburgu, u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj, je arheolog. Doktorski rad je napisao o graničnim utvrđenjima i tunelima za bjekstvo duž Berlinskog zida. Iskopao je, kaže, četiri osmatračnice, između ostalog i u blizini Sjeverne željezničke stanice i galerije East Side. Dresler je nešto poput arheologa Berlinskog zida. Taj zid je 28 godina dijelio danas toliko živahan grad – od 13. avgusta 1961. do 9. novembra 1989. godine. Prema zvaničnim podacima, na njemu i oko njega, život je izgubilo 140 ljudi.

Malobrojni ostaci zida

Arheološki instinkt je neophodan. Jer od nekada 160 kilometara dugačkog zida ili „antifašističkog zaštitinog zida“, kako ga je zvalo komunističko rukovodstvo u istočnom Berlinu, ostali su samo mali dijelovi. To je prije svega galerija East Side, duga 1,3 kilometra. Svjetski je poznata po grafitima, ali sve više propada zbog masovnog turizma. Sačuvano je još i 200 metara zida pored dokumentacionog centra “Topografija terora”, nedaleko od Potsdamer placa. Pored toga, ostalo je još samo nekoliko metara zida.

Na mnogim mjestima, uključujući i zapadni kraj Lizenštrase, ostaci zida morali su da ustupe mjesto novim, modernim zgradama. Tamo je istorija nestala. U istočnom dijelu Lizenštrase, sa obje strane ulice se nalaze groblja. Za nekoliko minuta šetnje stiže se od groba pisca Teodora Fontanesa (1819-1898) i njegove supruge do posljednjeg počivališta reditelja i performans umjetnika Kristofa Šlingenzifa (1960-2010), od groba hotelijera Lorenca Adlona (1849-1921), do groba direktora cirkusa Paula Vincenca Buša (1850-1927).

Dijelovi južno od kaldrmaste Lizenštrase pripadali su istočnom Berlinu, uključujući i dijelove groblja. Ubrzo nakon što je zid podignut, vlastodršci su uništili na stotine grobova. Samo nekoliko ih je sačuvano.

„Kada je zid podignut, grobovi su uništeni. Dva najveća od ukupno šest dijelova groblja. To je zaista bio čin nasilja“, kaže za DW Galina Kalugina, iz uprave „Svete Hedvige“, najstarijeg katoličkog groblja u gradu. Izgradnja takozvane trake smrti zahvatila je skoro trećinu groblja. Kalugina je srećna što je prije nekoliko godina cijeli kompleks dobio status spomenika od nacionalnog značaja. Zavod za zaštitu spomenika sada obnavlja istorijske grobnice.

U planu stalna postavka

Zahvaljujući memorijalnom karakteru, u proteklih godinu i po dana obnovljen je i oronuli zid groblja u blizini Berlinskog zida. U planu je i stalna postavka, na kojoj će uskoro biti predstavljeni brojni detalji. 

Ostaje da se vidi da li će se tu ponovo naći i osmatračnica. Tokom radova nije pronađeno mnogo ostataka, samo njeni dijelovi. Stručnjaci znaju da je tu bila osmatračnica tipa „BT6“. Arheolog Dresler bi volio da ona ponovo bude tu, u blizini željezničke pruge. Njegov cilj je da otkrije temelje i obnovi granični toranj, jer on, kako kaže Dresler, manifestije podijele i presjecanje grada. Nedaleko od njega bilo je pokušaja bjekstva i pucnjave. Stotinjak metara južnije, na području Sjeverne željezničke stanice, u junu 1965. godine završio je noćni let 17-godišnjeg Ditera Brandesa, koji je šest mjeseci kasnije preminuo od zadobijenih povreda.

Iz vremena DDR-a sačuvan je samo mali broj graničnih tornjeva. Ali Bresler zna da jedan originalni primerak BT6 postoji. Ditmar Arnold, predsjednik udruženja „Berlinski podzemni svjetovi“, koje je specijalizovano za očuvanje podzemnih ostataka, poklonio je „Memorijalu Berlinskog zida“ ostatke jednog od tih tornjeva.

Ali, da li bi toranj trebalo da bude na području groblja? „Beskrajno je važno zapamtiti šta se desilo sa grobljem. Ništa ne smije biti zaboravljeno“, kaže Galina Kalugina. Ona teško može da zamisli takav toranj na groblju ili pored njega, ali, kako kaže, i sama je tokom iskopavanja vidjela temelje istorijskog tornja.

Ali o tome se još uvijek ne odlučuje. Sa jedne strane, donji dio tornja, koji se nalazi u depou “Memorijala Berlinskog zida” je teško oštećen. Vjerovatno je prvobitno bio na poligonu za vojnu obuku gdje ga je “pregazio” tenk, kako za DW kaže Kornelija Tile, kustoskinja memorijala. Sa druge strane, ako restauracija bude uspješna, toranj će biti dio putujuće izložbe, koja bi trebalo da počne 2024. godine u španskoj prijestonici Madridu. Ali jedno je jasno: nakon toga bi se vratio u Berlin.

„Upravo takva jedna osmatračnica je postojala na Lizenštrase“, kaže Ditmar Arnold, predsjednik udruženja „Berlinski podzemni svjetovi“. „Ne želimo da pravimo Diznilend ovdje. Ali ako imate toranj i temelje…“ Ukratko, on misli da bi imalo smisla obnoviti toranj. 

I Dresler smatra da bi na istaknutim mjestima duž nekadašnjeg zida trebalo “oživjeti sjećanje na podjelu grada”. Dobar primjer za to je memorijalno područje u Bernauerštrase, kilometar južnije od Lizenštrase. Svake godine to mjesto posjeti više stotina hiljada ljudi. Isto bi moglo da bude i ovdje, pored groblja Svete Hedvige. “Ljudi vezuju arheologiju za mnogo starije epohe, o kojima nema pisanih zapisa. Uzbudljivo sa ovom modernom arheologijom je to što morate da radite sa različitim izvorima i da ih povezujete.” Za Dreslera je to arheologija protiv zaborava. Trideset i tri godine kasnije, nakon pada Berlinskog zida.

Napomena: Memorijal Berlinskog zida ima interaktivnu mapu na adresi www.mauerspuren.de, gdje se mogu pratiti tragovi Berlinskog zida, a korisnici mogu da dopunjuju mapu.

Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu.