Rasprava se ne pomiče naprijed, suparnici su se međusobno zaglavili. Kultivirana rasprava više nije moguća. Postoje samo oni koji su za i oni koji su protiv. Pravedno i nepravedno. Dobro i zlo. Ništa nema između. Bliži se kraj svijeta - jasno, tu sad nema vremena za rasprave. Potrebno je djelovati. Na svim stranama se proglašava izvanredno stanje.

Naravno da nije sporno, da je klima važna tema. Tu je riječ o glečerima koji se otapaju, o čitavim predjelima koji su pogođeni sušom, o porastu razine mora, o polarnim medvjedima koji skapavaju od gladi. Ali nikada se ne govori o mnogim mjerama koje su poduzete kako bi što manje ugljičnog dioksida bili ispuštano u zrak. O filterima na industrijskim postrojenjima, o svemu što je poduzeto kako bi automobili ispuštali što manje štetnih plinova u zrak ili se pokretali električnom energijom. To se najčešće po kratkom postupku naziva "Greenwashingom", nekom providnom ekološkom isprikom.

Što se već danas dešava

Samo nekoliko primjera, nasumice izabranih. Već pred više od deset godina je proizvođač čelika Salzgitter pokrenuo projekt Energetska efikasnost. Od tada je u okviru projekta ušteđeno milijun tona CO2, a godišnje se troši 3.300 kilodžula manje energije - količina dovoljna za opskrbu 55.000 domaćinstava.

Ili Washington State Ferries: Druga po veličini trajektna flota na svijetu je na putu prelaska na električni pogon. A do sada su brodovi godišnje gutali 75 milijuna litara dizela. Zašto? Jer je guverner američke savezne države Washington zakonski tako odredio. Ali šef firme uz to dodaje: Mi to ne činimo samo zato jer je guverner tako odlučio. To je, kaže, naprosto dobra ideja, čak i kada čovjek nije aktivan zaštitnik okoliša. Manje je buke, manje zagađenja, a na kraju krajeva će se i uštedjeti na troškovima.

Sve je više zelenih poduzeća

Baš nedavno, za vrijeme konferencije o klimi u Madridu, 180 firmi se obavezalo da smanji količinu štetnih plinova te da najkasnije 2025. rade klimatski sasvim neutralno. Pritom se ne radi o nekim manjim poduzećima, već je riječ o velikim koncernima i velikim imenima, poput proizvođača robe široke potrošnje Beiersdorf, najvećeg svjetskog proizvođača pive Ambev ili međunarodne zrakoplovne grupacije International Airline Group (British Airways, Iberia), trećeg po veličini europskog zračnog prijevoznika. Time se broj firmi koje su se okupile u grupi Business Ambition for 1,5˚C - Our Only Future od osnivanja u rujnu/septembru faktički udvostručio.

No dešavaju se i čudne stvari, koje dovode u očaj ne samo aktiviste, već i realiste koji se bave temom klime: potrebno je samo pogledati neuspjeh njemačkog energetskog preokreta. Doduše je znatno povećan udio obnovljivih izvora energije, no cijeli je projekt do sada, prema navodima njemačke Saveznog ureda za reviziju (Bundesrechnungshof), progutao 160 milijardi eura. Usprkos tome u Njemačkoj faktički više ne postoji solarna industrija, a slično se loše piše i industriji proizvodnje vjetrenjača. Umjesto da to bude tema, Njemačka radije raspravlja o tome koliko može biti minimalna udaljenost pojedinih vjetrenjača od najbližeg naselja. A s druge strane njemački susjed Francuska razmišlja o izgradnji šest novih atomskih elektrana.

Što klimatski aktivisti doista žele

No bez obzira na te nedostatke, je li doista tako da se ništa ne dešava, kao što to klimatski aktivisti neumorno ponavljaju? Ili su ipak teme poput održivosti i zaštite okoliša postale dio realnosti u mnogim firmama? I to, između ostalog, i zato jer su to postali elementi koji pospješuju poslovanje? Ne bi li trebalo malo bolje pogledati što doista žele vodeći ljudi pokreta za zaštitu klime?

Primjerice Luisa Neubauer, u Njemačkoj poznata kao neka vrsta domaće Grete Thunberg. Ili Carola Rackete, koja je svjetski poznata postala kao kapetanica broda Sea Watch 3 kojim je spašavala izbjeglice iz mora, ali koja je u stvari ipak radije aktivistica pokreta Extinction Rebellion. One su obje napisale knjige - Rackete je svoju nazvala "Poziv posljednjoj generaciji", dok je Neubauer svojoj dala naslov "O kraju klimatske krize".

Te knjige vrve zabranama i kaznama. Uništavanje prirode bi trebalo progoniti kao zločin protiv čovječnosti. O slobodi pojedinca se uopće ne govori. Ton knjiga je: pa ne može se pojedincima prepustiti odluka hoće li biti za zaštitu klime ili protiv. A u jednom interviewu Carloa Rackete kaže: "Sa svime što činimo, kao i sa svime što ne činimo, mi podržavamo postojeći sistem". Zbog toga je civilna neposlušnost "nužna".

Tu postaje jasno da se ovdje radi o nečem puno većem: o borbi protiv postojećeg ekonomskog sustava, o borbi protiv slobodnog tržišta, protiv kapitalizma. Tko god tu stane na put, tko možda ima drugačije mišljenje, taj po definiciji ne može biti u pravu. Samo oni koji se radikalno zalažu za zaštitu klime imaju istinu na svojoj strani i spadaju među dobre.

Tko tako žestoko zagovara ekološku plansku privredu trebao bi se malo osvrnuti unazad. Katastrofalno uništavanje prirode u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj dobar je primjer za ilustraciju nesposobnosti sistema planske privrede kada se radi o održivom razvoju i o zaštiti okoliša.

O što da se radi?

U toj usijanoj klimi razumna rasprava o činjenicama nije više moguća. Ali mi moramo razgovarati - i to velikim dijelom predstavnici različitih genarecija međusobno - kako da razriješimo taj sukob. Jedni sa svojim životnim iskustvom, drugi sa svojom nestrpljivošću. S alarmizmom, s pričama o skoroj propasti svijeta, to neće uspjeti. To će samo još pojačati otpor na drugoj strani. A pritom nama trebaju ideje mladih, njihova neopterećenost, njihova otvorenost, njihova radoznalost. Pokažite nam da možete bolje nego mi. Ali uključite i nas u to putovanje.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android