Sadam Husein nikada nije volio šiite. Ni kao dječak u Tikritu, kada je slušao ružne priče o njima. Stariji su stalno govorili kako su šiiti potencijalni izdajnici zemlje i kako su puno više odani Iranu - najvažnijoj šiitskoj državi u regionu - mnogo više nego sopstvenoj zemlji - Iraku. 1980 godine, kada je Sadam poveo Irak u osmogodišnji rat protiv Irana, doživio je kako su se neki šiiti podigli protiv njegovog režima. To je bila predigra za otvorenu pobunu koju su izveli u proljeće 1991, nakon Sadamove bezuspješne invazije na Kuvajt. Amerikanci su šiite ohrabrili na ustanak.
Kada je Sadam, željan osvete, poslao vojsku u šiitske gradove na jugu Iraka, tadašnji američki predsjednik George Bush je odlučio da ne intervenira. Irački diktator je na desetine hiljada šiita dao ubiti, protjerati ili oduzeti im osnov za život. To se dešavalo sve do američke invazije na Irak 2003. godine, koja je za šiite predstavljala oslobođenje.
Potpuno rehabilitirani oni su se osjetili 2006. godine, kada je njihov čovjek - Nuri al-Maliki -preuzeo funkciju premijera Iraka. Čim je došao na vlast, Maliki je počeo da se obračunava sa sunitima i da ih guši. Oni nisu znali kako da se brane, već su zaštitu potražili najprije u redovima ekstremista Al Kaide a kasnije i tzv. "Islamske države" (IS). IS-džihadisti su postali toliko moćni i jaki, da su u ljeto 2014 osvojili milionski grad die Mosul na sjeveru Iraka - što je bio ogroman šok za cijelu zemlju.
Mračni izgledi
Šiiti su reagovali tako što su osnovali tzv. Jedinice narodne mobilizacije. Sada te jedinice skupa sa iračkom vojskom stoje pred Mosulom, kako bi protjerali IS i ovaj grad ponovo vratili pod kontrolu. Oni to ne rade samo u korist države Iraka već i zato - a možda prije svega - kako bi povećali svoj uticaj u područjima naseljenim pretežno sunitima.
Ova duga istorija nasilja ukazuje i kakva bi mogla biti budućnost Iraka, naime jako loša. Mnoge brigade, koje su šiiti poslali u borbu za Mosul, ne izgledaju nimalo bolje od pripadnika IS-a. I njihove zločini, počinjeni nad sunitskim civilima, liče na zločine pripadnika Islamske države.
Smrtonosna mustra prijatelj-neprijatelj
Obje grupe, sunitski džihadisti i šiitska paravojska čine sve kako bi i u budućnosti opravdali logiku politički i krajne vjerski zloupotrijebljene religije. Irak je školski primjer za to, kako dugotrajno nasilje određuje mustre ponašanja civilnog društva. Najprije smrtonosni režim Sadama Huseina sa stotinama hiljada žrtava, potom invazija SAD 2003 i dugogodišnje borbe koje slijede. Sve to je velika većina iračkog društva brutalizirala, svela na uproštenu mustru razmišljanja prijatelj-neprijatelj i usmjerila duž vjerskih linija.
Pri tome se uglavnom zaboravlja da je tamo, gdje sada marširaju odredi smrti, do prije pola stoljeća cvjetao politički spektar u kojem su bile zastupljene sve političke boje i nijanse i pripadnici svih vjera - posebno crvene, koja je boja komunizma. Njemu je bilo naklonjeno prije svega mnogo šiita. Takvo šarenilo sada je prošlost.
Vjera ogrezla u fundamentalizam
Brutalizirano društvo igra na kartu odgovarajućih ideologija, u ovom slučaju fundamentalistički interpretirane vjere, isprepletene fantazijama uništenja. U to ime igra se na psoljednju kartu i odbacuje svaki kompromis.
Mi ili vi! To je logika onih, koji iz istorije i sadašnjeg trenutka u kojem se nalazi njihova zemlja, izvlače zaključak po kojem je politika borba za sve a svaki kompromis znak slabosti.
Ratnici se raspoređuju pred Mosulom. Oni neće izvojevati mir, sve dok ne budu imali volje da se nakon vojnog pohoda stave pred puno veći izazov preustroja političke kulture. Bio bi to najveći trijumf Iračana, sa posljedicama koje bi sezale daleko van granica zemlje.