Onaj tko je mislio da je s padom Berlinskog zida i Željezne zavjese završila era smrtnih kazni i tvrdih granica, žestoko se prevario. Naprotiv, 30 godina kasnije zidovi doživljavaju comeback. Ne samo na granici između SAD-a i Meksika, na granici između Izraela i Palestine, između dvije Koreje - i u Europskoj uniji se žustro postavljaju žičane ograde i ponovno uvode granične kontrole. Utoliko više čovjeka veseli pogled na ono što se dogodilo u Njemačkoj.

Revolucija bez metka

Istočnim Nijemcima, ponesenima Glasnošću i Perestrojkom, osokoljenima hrabrošću Poljaka i Mađara, uspjelo je u jednoj istinski mirnoj revoluciji srušiti zid koji je dijelio zemlju na Istok i Zapad. Nije pritom ispaljen niti jedan jedini hitac. Niti jedna jedina osoba nije ozlijeđena u ovim dramatičnim satima i danima prije 9. studenog 1989. Samo zahvaljujući velikom kreditu povjerenja međunarodne zajednice predvođene SAD-om, uz potporu Gorbačovljevog Sovjetskog Saveza - a nakon početnog oklijevanja i Francuske i Velike Britanije - bilo je moguće zemlju u roku od 11 mjeseci i službeno ujediniti. Time je postavljen kamen temeljac za Njemačku kao ujedinjenu socijalnu državu kao i za zajedničku infrastrukturu i za još puno toga što je potrebno kako bi se dva različita dijela spojila u jednu funkcionirajuću državu.

Čežnja za novom nadom

Nije, stoga, čudo da su na 30. obljetnicu ovoga povijesnog događaja oči cijelog svijeta ponovno uprte u Njemačku. Možda i zato da bi nam to dalo malo nade u ovim vremenima u kojima prevladavaju osjećaji prijetnje i nesigurnosti, raspada uobičajenih struktura.

Pritom u samoj Njemačkoj nema skoro ni traga osjećaju veselja ili čak ponosa na ono što se postiglo. Naprotiv, unutarnje borbe dovode do političkih previranja koja uzdrmavaju temelje čitavog političkog sustava izgrađenog u posljednjih 30 godina. Prije svega je u saveznim pokrajinama na istoku zemlje s AfD-om ojačala stranka koja dovodi u pitanje temelje ujedinjene Njemačke - od uloge Europe do migracijske politike - narativom kojim dominira nacionalistički i rasistički svjetonazor. Tradicionalno velike narodne stranke gube na značenju, sve je teže formirati vlade, toliko hvaljena pouzdanost i predvidivost su - barem za sada - stvar prošlosti.

Jačanje desnih populista nije, međutim, nipošto fenomen koji se može uočiti samo u Njemačkoj. No ipak on ovdje ima specifične razloge koji su povezani i s nekadašnjom podjelom zemlje.

Do danas, naime, nisu dovoljno priznate zasluge mnogim istočnim Nijemcima koji su prvo hrabro doveli do okončanja ere DDR-a, da bi potom morali izaći na kraj s posljedicama toga i u ujedinjenoj Njemačkoj naći svoje mjesto pod suncem. Ova ignorancija se sada osvećuje.

Ogromni izazovi

S obzirom na opću nesigurnost i enormne izazove globaliziranog svijeta je Njemačka 30 godina nakon ponovnog ujedinjenja prisiljena suočiti samu sebe s nekim temeljnim pitanjima.

Kakva zemlja želi biti Njemačka? Zemlja u kojoj se Židovi moraju bojati kad se okupe na molitvi u sinagogi? Zemlja u kojoj političari koji se decidirano protive desnonacionalističkim idejama i politici izolacije moraju strahovati za svoj život? Želi li Njemačka biti zemlja u kojoj će pripadnost društvu biti definirana porijeklom ili bojom kože?

Teret ovih teških, egzistencijalnih pitanja neće dozvoliti da se ova godišnjica slavi razuzdano i euforično. Ono što bih ja htjela je da se ovih dana, dok se svečano obilježava pad Berlinskog zida, sjetimo kako mi zamišljamo ovu našu zemlju sredinom ovoga stoljeća. Hrabru i samopouzdanu. Čvrsto usidrenu u temelje našega ustava. Sa sviješću o tome da se sve što je tamo zapisano upravo dovodi u pitanje. Ovih dana slavimo hrabrost prošlosti. Nadam se da će nam to dati snage u borbi za svijetlu budućnost u kojoj ćemo živjeti u slobodi i pravdi.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android