Sva ljudska bića se rađaju slobodna, sa jednakim pravima i dostojanstvom. Upravo ovaj princip, ugrađen u Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, bio je u središtu obnove Europe nakon Drugog svjetskog rata i temelj je međunarodnog sustava ljudskih prava.

Nažalost, prema ljudima tamne boje kože se često ne odnosi u skladu s tim. Uz sav napredak kada je u pitanju jednakost i nediskriminacija, oni su ti koji su u mnogim europskim zemljama još uvijek izloženi strukturalnom i institucionalnom rasizmu.

Ako ste crne boje kože, veća je šansa da ćete se suočiti sa diskriminacijom na tržištu rada, u obrazovanju, zdravstvu, pri traženju stana, ili da će vas policija zaustaviti i pretresti.

Iako većina europskih zemalja ne prikuplja podatke o rasnoj diskriminaciji, neki izvještaji pružaju uvid u obim problema:

U Francuskoj je anketa koju je provela neovisna institucija Defenseur des Droits (Defender of Rights) pokazala da je vjerojatnoća da će mladići arapskog ili afričkog podrijetla biti zaustavljeni i pretreseni 20 puta veća, nego kada su u pitanju muškarci iz bilo koje druge skupine.

Slični problemi su utvrđeni i u drugim zemljama, uključujući Belgiju, Dansku, Cipar, Irsku, Italiju, Španjolsku i Veliku Britaniju, prema informacijama Equinet-a, European Network of Equalities Bodies.

U Rusiji je, prema izvještaju nevladine organizacije Levada Center, kojeg je naručio ruski Kongres Židova, primjetno pojačano negativno ponašanje prema ljudima crne boje kože ili "migrantima iz Afrike", dok je u Finskoj izvještaj o diskriminaciji prema ljudima afričkog podrijetla, pokazao da se većina ispitanika svakodnevno suočava sa diskriminacijom. 

U nedavnom parlamentarnom izvještaju u Velikoj Britaniji istaknuto je da je stopa smrtnosti žena crne boje kože prilikom porođaja pet puta veća nego kod žena bijele boje kože. Više od 60 posto osoba crne boje kože u Britaniji ne vjeruje da je u okviru Nacionalne zdravstvene službe (NHS) njihovo zdravlje zaštićeno jednako kao osobama bijele boje kože.

Utjecaj na obrazovanje

Posljednje istraživanje Agencije za temeljna prava EU o ovoj temi pokazuje da 18 posto ispitanika u dobi od 16 do 24 godine nije ni na plaćenom poslu ni u obrazovanju ili na praksi - uz značajne razlike među zemljama. Pored toga, svaki peti ispitanik afričkog podrijetla osjeća se rasno diskriminiranim kada je u pitanju stambeno zbrinjavanje.

Fizičko i verbalno nasilje još je jedan problem s kojim se susreću osobe crne boje kože. U Portugalu su aktivisti za zaštitu ljudskih prava i odvjetnici afričkog podrijetla napadnuti i dobili su prijetnje smrću. Bivša italijanska ministrica intergacija, Cecile Kyenge, i bivša francuska ministrica pravosuđa, Christiane Taubira, su više puta bile meta rasističkih uvreda.

Poricanje

Primjećujem kontinuitet između ove situacije i nepravde koju osobe crne boje kože u Europi trpe generacijama. Pored toga, postoji široko rasprostranjeno poricanje ovog problema.

Neispunjeno obećanje o jednakosti je u suprotnosti sa dugom političkom, filozofskom i pravosudnom tradicijom, koja jednakost postavlja u središte europskih demokracija. Europski sud pravde i Europski sud za ljudska prava, kao i Europski odbor za socijalna prava i ugovorna tijela UN-a imaju bogatu sudsku praksu u primjeni ovog načela.

Ipak, čini se da države sporo suzbijaju diskriminacijske prakse koje osobe crne boje kože drže kao drugorazredne građane u našim društvima.

Da bi promijenile situaciju, europske bi zemlje trebale borbu protiv rasizma i rasne diskriminacije postaviti kao glavni prioritet.

Borba protiv rasizma kroz zakonodavstvo i obrazovanje

One se moraju boriti protiv korijena rasizma i pozabaviti se naslijeđem kolonijalne prošlosti i povijesnim ropstvom. Također je neophodno sistematski se boriti protiv govora mržnje i rasističkih zločina.

Sljedeće krucijalno područje intervencije je - policija. Države moraju ukloniti rasizam i nekažnjavanje za rasističke zločine koje su počinili oni koji su zaduženi za provođenje zakona.

Zakon i praksa također moraju biti osnaženi, kako bi se osigurala jednakost u pristupu obrazovanju, zapošljavanju, stanovanju i zdravstvenoj zaštiti.

Međutim, promjena se ne postiže samo zakonodavstvom. Napori na polju obrazovanja su presudni. Školski programi trebali bi bolje odražavati povijest i kulturno naslijeđe ljudi afričkog podrijetla i njihov doprinos razvoju naših društava.

Ne postoji nedostatak pravnih, profesionalnih i financijskih alata da se sve to postigne. Ono što nedostaje je politička volja.

Europske zemlje više ne bi smjele ignorirati afrofobiju. Krajnje je vrijeme da djeluju kako bi smanjile jaz između stvarnosti i obećanja o jednakosti za sve.

Dunja Mijatović je je povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava. Europski sud za ljudska prava Vijeća Europe zadužen je za provedbu Europske konvencije o ljudskim pravima.

 

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu.