Da nije bilo Haškog suda, „danas bi mnogi ratni zločinci još uvijek slobodno hodali", rekao je Serge Brammertz (Serž Bramerc), dugogodišnji glavni tužilac Haškog tribunala. Na opasku novinara lista Die Zeit Stefana Willekea (Štefan Vileke) kako se moglo desiti da je Radovan Karadžić, jedan od najodgovornijih za masovno ubijanje u Srebrenici devedesetih godina, danas možda čak ministar u Srbiji, koji se zalaže za prijem svoje zemlje u Evropsku uniju, Brammertz je rekao: 'Nije isključeno da se to moglo desiti, ali on je sada u zatvoru i to je naša zasluga'. Dodao je i da je Haški sud donio mnogo više presuda nego bilo koji drugi sličan sud.

Novinar je Brammertza podsjetio i na to da je, u potrazi za ratnim zločincima, bio upućen na pomoć Srbije, na šta je ovaj odgovorio: 'Da, u julu 2008. me je pozvao šef kabineta srpskog predsjednika. Rekao je da je hitno, ali da ne može da o tome priča preko telefona. 'Mogu li da dođem k Vama?', upitao je. 'Jeste li u Hagu?', upitao sam ja njega. 'U Beogradu sam', odgovorio je, 'ali dolazim odmah' (...) „došao je u moju kancelariju gdje sam mu pokazao potjernice sa traženim osobama. On je odmah pokazao na Karadžićevu fotografiju i rekao: 'Mislimo da smo ga identifikovali. Policija će sada izvesti operaciju. Poslije toga ćemo Vas pozvati telefonom.' Ostao je kod mene do večeri, sve dok me nije pozvao lično predsjednik Srbije i konačno potvrdio: 'Imamo ga, imamo Karadžića'.

'Raspoloženje u mojoj kancelariji je bilo nevjerovatno emocionalno. Ne možete to ni da zamislite. Kod mene se okupilo još šest državnih tužilaca koji su godinama gonili Karadžića. Kada je stigla vijest o njegovom hapšenju, kolege su bile van sebe. Ogromna radost, ogromno olakšanje. Neki državni tužioci nisu mogli da suzdrže suze. Od tog dana, Tribunal je doživio novi zamah.'

Uticaj politike?

U nastavku intervjua Brammertz je objasnio novinaru lista Die Zeit da nikada nije noću sanjao ni Radovana Karadžića ni druge optužene, da nije mogao razumjeti zašto je Žalbeno vijeće Tribunala oslobodilo Momčila Perišića, 'za kojeg smo', kako je rekao, 'uvjereni da je između ostalog bio saodgovoran i za genocid u Srebrenici' i Antu Gotovinu, koji je optužen da je učestvovao u etničkom čišćenju. Naglasio je da bi bilo lakše prihvatiti presudu, kada bi se mogli razumjeti razlozi zbog čega su oslobođeni. Rekao je i da su ga jako ispunjavali i obogaćivali susreti sa žrtvama i njihovim organizacijama, da je imao 25 do 30 susreta sa majkama iz Srebrenice i da je privilegija raditi nešto što može da ima pozitivne posljedice – da to motiviše čovjeka. 'Za mene', rekao je, 'nema privlačnijeg zadatka nego da budem glavni tužilac institucije koju je stvorio Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Često smo optuženi da smo pod uticajem politike. Ja ne osjećam taj uticaj. U mom poslu se nikad nisam osjećao tako slobodno kao danas.'

Brammertz je rekao i da se često susretao sa predstavnicima vlasti iz BiH, Srbije i Hrvatske i da se pogledi, koji tamo vladaju, ne podudaraju neizostavno sa onim što stoji u aktima i dokumentaciji Haškog suda. Stoga smo često pozivali na razgovor ambasadore tih zemalja. Na konstataciju novinara da se Haški tribunal prvih godina jako blamirao, Brammertz je rekao da je to bilo prije njegovog vremena i da su međunarodne trupe u BiH redovno sretale Karadžića i Mladića ali da su pogled usmjeravali u drugu stranu. Njihovi pretpostavljeni su razmišljali ovako: moramo očuvati mir i ne smijemo hapsiti njihove heroje. Na konstataciju novinara Zeite da tada nije bilo političke volje međunarodne zajednice za njihovim hapšenjem, koje je na kraju provela vlada Srbije, jer je joj se zamanim učinila EU odnosno njen novac, Brammertz je pojasnio da je tada napravljena anketa u Srbiji. 65 posto ljudi bilo je protiv hapšenja Mladića ali je 75 posto njih bilo za EU, tako da je hapšenje obećavalo politički dobitak.

Brammertz je priznao da su, u vrijeme kada, doduše, on još nije bio na funkciji, istražitelji znali da se Karadžić i Mladić nesmetano kreću, „Mladić je čak došao na stadion gdje su ustali da mu aplaudiraju", no, „naši pretpostavljeni su ovako razmišljali: moramo da čuvamo mir, ne smijemo da hapsimo narodne heroje".

Najneprijatniji optuženi za Brammertza je bio Vojislav Šešelj: „Branio se sam, pa je imao pristup mnogim dokumentima. Potom je objavljivao knjige u kojima je objavljivao imena zaštićenih svjedoka. Posljedica je bila: masivni uticaj na svedoke. Ima svjedoka koji su ga ranije teretili, ali nisu ponovili svoje iskaze pred sudom. I kada Vam svjedok kaže ad se prevario u prvom iskazu, Vi tu više ništa ne možete učiniti. Ljudi, kojima se prijeti, više nam se nisu obraćali za pomoć. Tako se suđenje Šešelju nažalost završilo oslobađanjem."

Dokumentacija za istoriju

Prema Brammetzovim riječima, obimna dokumentacija Haškog tribunala sada nudi i mnoštvo argumenata onima koji pišu istoriju. „Mnogo ljudi i dalje tvrdi da u Bosni nije bilo masakra. Arhiva suda pobija te laži. Prije nekoliko mjeseci, ministar obrazovanja Republike Srpske je najavio da će iz školskih udžbenika biti obrisani dijelovi teksta o genocidu u Srebrenici i opsadi Sarajeva. A predsjednik Republike Srpske je dodao: tako je, toga nije ni bilo."

Bramerc je rekao i da se jednom godišnje sastaje i sa tužiocima drugih tribunala Ujedinjenih nacija; da tom prilikom oni ne razgovaraju o detaljima svojih slučajeva: „Ja to zovem terapijskim razgovorima. Kao glavni tužilac ste zapravo vrlo sami. U početku sam imao 500 saradnika, ali i pored toga je čovek nekako usamljen u prostoru".

Brammertz u intervjuu kaže i da niko, ko je osuđen u Haškom tribunalu, nema ništa što bi moglo ukazati na to da je on po bilo čemu heroj. A onda pokazuje sliku na kojoj je zagrljen sa majkom Srebrenice, koja je izgubila sve muške članove porodice. Nakon presude Mladiću, majke Srebrenice su ga tako čvrsto zagrlile da se skoro ugušio. I to ga se strahovito dojmilo", piše Die Zeit .

Prašina povodom prisustva austrijskog političara na spornoj proslavi u Banjaluci

Austrijski list Die Presse piše kako srce Slobodarske partije Austrije FPÖ odavno kuca za bosanske Srbe. List se osvrće na posjetu šefa kluba poslanika FPÖ Johanna Gudenusa Banjaluci, kako bi prisustvovao proslavi 9. januara Dana RS, koju je Ustavni sud BiH ocijenio protivzakonitom. Gudenus je još u utorak podvukao da se teritorijalni integritet BiH podrazumijeva. To je bio ustupak koji je FPÖ dala svom koalicionom partneru OVP-u Sebastiana Kurza. 

Za razliku od Gudenusa, koji se u maju u Dodikovom prisustvu oženio u Banjaluci, vicekancelar Heinz-Christian Strache također FPÖ, nije otputovao u Banjaluku da primi orden. Međutim vicekancelar nema problem s tim da primi Dodikovo odlikovanje za najviše zasluge, rekao je portparol vicekancelara Martin Glier na upit novinara lista Die Presse:  'Naravno da će Strache primiti orden. U Banjaluku nije otputovao samo iz vremenskih razloga'. Portparol austrijske vlade Peter Launsky-Tieffenthal je podvukao da Gudenus nije predstavnik vlade i da Austrija ne podržava separatističke ambicije Banjaluke. Elisabeth Hechenleitner, portparolka austrijske ministrice vanjskih poslova Karin Kneissl, je izjavila da ministrica ne komentariše putovanja u inostranstvo parlamentaraca i šefova poslaničkih klubova.

Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko zatražio je od Austrije da poštuje suverenitet BiH. Posjetu Gudenusa Banjaluci on je komentirao ovako: 'Stvar je svakog političara da izvaga na najbolji mogući način kuda putuje, koga susreće i kakvo ordenje uzima', piše austrijski list Die Presse.