„Kada se Kina probudi, svijet će zadrhtati." Prvi dio ovog citata, koji se obično pripisuje Napoleonu Bonaparti, opisuje sadašnjost. Kina se probudila i jasno objavljuje svoju tvrdnju: 2049. godine – na 100. godišnjicu osnivanja Komunističke partije Kine – kako je na 20. partijskom kongresu u oktobru ove godine rekao lider stranke i predsjednik Si Đinping, Kina će „biti svjetski lider kada se radi o nacionalnoj snazi i međunarodnom uticaju". I ne samo u ekonomskom, već i u geopolitičkom i bezbjednosnom pogledu.

Ovo je po prvi put „zaista izazov" za prethodnu bezbjednosnu strukturu u Aziji, koja je postojala od kraja Korejskog rata 1953. godine, napisao je politikolog Feliks Hajduk iz Fondacije nauka i politika u Berlinu u nedavno objavljenoj studiji o "Bezbjednosti u Indo-Pacifiku".

Sistem čvorišta

U srcu azijske bezbjednosne strukture bio je postojeći sistem osovina, koji je star skoro 70 godina. Njih formiraju SAD, koje su sklopile bilateralne saveze sa ukupno pet partnera: to su Japan, Južna Koreja, Filipini, Tajland i Australija.

Pored toga, SAD su dogovorile mnoga partnerstva u oblasti bezbjednosne politike u regionu posljednjih godina. To uključuje poseban odnos sa Tajvanom, koji je regulisan Zakonom o odnosima sa Tajvanom iz 1979. godine. Zakon predviđa da će se svaka prinudna promjena statusa kvo od strane Pekinga smatrati prijetnjom za SAD i dozvoljava da se odbrambeno oružje isporučuje  Tajvanu.

- pročitajte još: Kina ne provocira samo u Tajvanskom moreuzu

Si Đinping je 2014. godine izjavio da je postojeća bezbjednosna arhitektura,  kojom dominiraju SAD, „relikt Hladnog rata". Sistem predvođen SAD treba da bude zamijenjen regionalnim sistemom pod vođstvom Azijaca.

- pročitajte još: Šest činjenica o odnosima Tajvana, Kine i SAD

Sama Kina ne ulazi ni u kakve vojne saveze, osim istorijskog izuzetka sa Sjevernom Korejom. Međutim, posljednjih godina je Narodna Republika ušla u partnerstvo sa Rusijom, Kambodžom, Laosom, Iranom i Pakistanom. Endru Smol iz Njemačkog Maršalovog fonda je, u svojoj najnovijoj knjizi „Kinesko-pakistanska osovina", partnerstvo sa Pakistanom čak opisao kao „kvazisavez" .

Drugi bezbjednosni forumi

Pored ove dvije bezbjednosne mreže, koncentrisane oko SAD i Kine, tradicionalno postoje druga partnerstva u Aziji koja imaju za cilj da osiguraju bezbjednost i stabilnost. Na primjer, forumi koje je uspostavila Asocijacija država jugoistočne Azije (ASEAN), kao što su Regionalni forum ASEAN (ARF) ili Samit Istočne Azije (EAS), koji su prvenstveno namijenjeni izgradnji povjerenja, ali ih kritičari odbacuju kao neefikasne. Međutim, u njima nisu zastupljene samo zemlje ASEAN-a, već i SAD, Kina, Indija i Japan.

Sve u svemu, može se konstatovati da sistem osovina, kako kaže Feliks Hajduk (Felix Heiduk), nije razvio „sistem kolektivne odbrane ili bezbjednosti" kao što je to slučaj sa NATO-om na Atlantiku ili kao što je bilo sa Varšavskim paktom. Umjesto toga, postoje bilateralni savezi i partnerstva koja obično nisu međusobno umrežena.

Ni sistem osovina a ni razni bezbjednosni forumi ASEAN-a nisu stvorili trajnu, stabilnu osnovu za bezbjednost u Aziji.

Žarišta i naoružavanje

A koliko je bezbjednosna situacija u Aziji krhka, pokazuje izbor trenutnih kriznih tačaka, koje se zatvaraju poput luka oko Narodne Republike Kine.

Tu takođe treba dodati da izdaci za oružje u regionu rastu iz godine u godinu. Kina se, na primjer, prvenstveno fokusira na modernizaciju svojih oružanih snaga. Još 2012. godine, tadašnji šef države i partijski lider Hu Đintao je izjavio da Kina mora da postane „glavna pomorska sila" u vojnom smislu. Mnoge države u Indo-Pacifiku sve više ulažu u podmornice, relativno skupe i složene sisteme naoružanja koji imaju posebno veliki potencijal odvraćanja. Vijetnam, Singapur, Indonezija i na kraju, ali ne i najmanje važna Australija sklopili su posljednjih godina ugovore o podmornicama.

Sve u svemu, Azija je suočena sa izazovom reorganizacije bezbjednosnog sistema. Jer, da dosadašnja bezbjednosna arhitektura više nije dovoljna, pokazuju sve češći i nasilniji incidenti i sve veće naoružavanje – u nedoumici svako se oslanja samo na sebe.

Takozvani Kvadrilateralni bezbjednosni dijalog (KUAD) između SAD, Australije, Japana i Indije produbio se posljednjih godina. Sastanak ministara spoljnih poslova najavljen je za početak 2023. godine. Kao dio KUAD-a, Japan je u svojoj strategiji odbrane najavio da će izgraditi „sposobnost za protivudarne napade". Tokio je stoga sredinom decembra najavio da će udvostručiti izdatke za odbranu. Prema nacionalističkom glasniku Komunističke partije „Global tajms", Kina tumači KUAD kao „neformalnu antikinesku bezbjednosnu grupu".

„Aijatizacija” bezbjednosti

Pored indo-pacifičkih strategija i KUAD-a, pojavljuju se i druge prvenstveno bilateralne i minilateralne saradnje i partnerstva. To su indonežansko-indijski vojni manevar „Samudra Sakti", ili takozvana „sveobuhvatna strateška partnerstva" Vijetnama sa Kinom, Rusijom i Indijom a nedavno su se proširila i na Južnu Koreju.

Sistem osovina će nastaviti da postoji, rekao je Hajduk na predavanju na konferenciji o Južnom kineskom moru na Univerzitetu u Hamburgu. Ali, suočen sa kineskim pritiskom on dolazi do svojih granica. Kao alternativa, pojavljuje se neka vrsta paukove mreže: sve više unakrsnih i bočnih veza, posebno među azijskim zemljama.

Iz tog razloga, Hajduk takođe svjedoči o „azijatizaciji", dakle relativnom smanjenju značaja SAD i odgovarajućem povećanju značaja azijskih aktera. U izvjesnoj mjeri, Sijev zahtjev za azijskim rješenjem je čak i ispunjen, ali ne u smislu „Pax Sinica", odnosno bezbjednosnog poretka kojim dominira Kina, već u smislu stalno rastuće mreže uglavnom bilateralne bezbjednosne saradnje među azijatskim akterima.

Sukob interesa

Šta Hajdukova detaljna analiza takođe pokazuje: Različiti akteri imaju veoma različite interese i ideje za reorganizaciju bezbjednosti na prostoru Indo-Pacifika.

Indonezija, na primjer, sprovodi eksplicitno kooperativan i inkluzivan pristup. Ona Kinu eksplicitno vidi kao partnersku zemlju i članicu. „Dakle, Džakarta pokušava da kao alternativu produbljivanju kinesko-američke bipolarnosti u Indo-Pacifiku, ponudi inkluzivnu bezbjednosnu politiku usmjerenu na ASEAN", rekao je Feliks Hajduk iz Fondacije nauka i politika.

Nasuprot tome, SAD, Indija i Australija „razmišljaju o regionalnoj bezbjednosnoj arhitekturi kao o konstrukciji u kojoj se bezbjednost uspostavlja protiv Kine, a ne sa Kinom". Cilj je obuzdati geopolitičke pretenzije Kine i prebaciti teret toga na nekoliko pleća. Jer, SAD su prepoznale da su im potrebni dodatni partneri kako bi se suprotstavili Kini u Aziji.

Rastuća nesigurnost umjesto sigurnosti

Različiti interesi i strategije jasno pokazuju da važni akteri sve više sa antagonizmom gledaju na bezbjednost u Aziji. Za uticajne igrače poput SAD, Australije ili Indije, bezbjednost znači obuzdavanje Kine ili obezbjeđivanje sopstvene nadmoći. Rezultat: rastuće tenzije i prijeteće preopterećenje sistema čvorišta. Još uvijek je nejasno da li će nova bezbjednosna „paukova mreža" u nastajanju biti dovoljna da stabilizuje region.

Pandemija korone je na neki način pokazala kakve posljedice može da izazove izbijanje sukoba u regionu: poremećaj lanaca snabdijevanja i dramatičan pad rasta globalne ekonomije. S druge strane, rat u Ukrajini daje predstavu o razornim posljedicama koje bi rat oko Tajvana – čije ponovno ujedinjenje sa Kinom uz upotrebu sile Si nije eksplicitno isključio na 20. partijskom Kongresu – imao po Aziju i svijet. Svijet bi zadrhtao.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu