Ovih dana nije lako biti u koži Nicolasa Maduroa. Predsjednik Venecuele, koji zemljom trenutno vlada kao diktator, sve više nailazi na otpor, kako među građanima, tako i u redovima sopstvene partije. Nikakvo iznenađenje jer se to dešava u zemlji u kojoj se skoro više nema šta kupiti. Njegove naredbe se s jedne strane slabo poštuju, a s druge strane mu se automatski na teret stavljaju zločini njegovih podređenih.

Međutim, poslanici iz redova opozicije se nalaze u sličnom škripcu. Oni su u nedjelju održali referendum na kojem su glasali protiv ustavnih promjena. Rezultat referenduma je više nego jasan. Više od 88 posto onih koji su izašli na izbore je za to da se zadrži Ustav iz 1999. godine. Samim time su protiv Madurovog prijedloga o novom ustrojstvu države kojom bi mu konačno bile date diktatorske ovlasti.

Jedna trećina nije većina

Opozicija u Venecueli slavi jer su njene pristalice masovno izašle na referendum, kako u zemlji, tako i inostranstvu. Samo u Njemačkoj je bilo 16 biračkih mjesta koja su organizovali predsjednikovi protivnici. Ipak, opozicija je pred velikim ispitom jer su mišljenja unutar opozicije dosta različita. To može da se objasni, jer sve i ako su milioni ljudi na simboličnom glasanju ispoljili svoju volju, oni ne čini većinu – već samo trećinu stanovništva.

Šta i kako dalje? Da li će se opozicija sa parlamentarnom većinom i dalje boriti protiv Madurovog režima, kako očekuju birači koji su izašli na referendum, ili će tražiti kompromis sa predsjednikovim taborom? To ne bi bilo neobično, jer već dva puta je najveća alijansa opozicionih stranaka (MUD) obustavila svoje akcije: 2013. je obustavila ulične proteste zbog optužbi za izbornu prevaru, navodno, da bi bilo spriječeno krvoproliće. A prošle godine je taj savez stranaka prekinuo proteste i sjeo za pregovarački sto s vladom. Novo „razočaranje“ bi definitivno moglo da razdvoji stranačku bazu od rukovodstva.

Podijeljena opozicija

Također i nejasne okolnosti pod kojim je iz zatvora pušten Leopoldo Lopez, najpoznatiji venecuelanski politički zatvorenik, ukazuju na to da bi moglo doći do razgovora sa vladom. Opozicija je duboko podijeljena: jedni strahuju da će se ulični protesti smanjiti, a drugi da će policija krvavo gušiti demonstracije tako da mirno rješenje krize neće biti moguće.

I dalje ostaje sporan pravni kvalitet referenduma. Dok poznati pravnici nedjeljni referendum označavaju kao legalan, Madurov režim ga ne želi priznati jer nije odobren od nacionalnog izbornog vijeća. Različiti bivši predsjednici država koji su bili u Venecueli kao posmatrači, traže od međunarodne zajednice da prizna taj referendum. Još nije jasno koje gledište će na kraju odnijeti prevagu.

I pored velike izlaznosti i jasnog rezultata, ovaj referendum nije značio „nultu tačku“ za Venecuelu – već je samo označio početak procesa u kojem će odluka o budućnosti zemlje tek biti donijeta.