Ranijih decenija nisam mogao da uspostavim prave veze sa tim gradom u kojem nisam rastao i sa kojim me ne povezuju sjećanja. Ali, danas mi on izgleda sasvim drugačije.

Bukurešt nije lako voljeti: taman kad pokaže eleganciju i rafiniranost, ukažu se zapuštenost i raspad. Taman kad počne da djeluje mondenski, pojave se favele. Taman kad zavlada idilična tišina, začuju se buka i žurba. Nije bez razloga između dva rata ime ovog grada izgovarano u množini: Bukurešti.

Bukurešt se sastoji od mnoštva ulančanih ili paralelnih svjetova. Tako bi moglo da se gleda i na Rumuniju: kao šaroliku i protivrječnu, evropsku ali i kao na zemlju koja je jednom nogom na Orijentu.

I tako sam se, glave i srca punih utisaka, vratio iz Rumunije. Da ne bih sve nagurao u jednu formulu, da bih ostao vjeran otvorenom karakteru te zemlje, sastavio sam listu sjećanja. To je subjektivni mozaik, kolaž utisaka, koji kasnije mogu biti dopunjeni. Želim da ga predstavim u tri nastavka. Evo prvog dijela.

Prije proljeća, u vožnji za Bukurešt, učestvovao sam u jednoj građanskoj straži u Sibinu – tamo se već mjesecima svakog dana u 12 sati okupljaju ljudi. Obično ih je između nekoliko desetina i nekoliko stotina. Stoje i ćute. Saobraćaj polako prolazi pored njih, pješaci moraju da ih zaobilaze. Neki im se spontano pridružuju. To je moćna tišina. Pokret se zove: „Vidimo vas!" – poruka je upućena korumpiranim političarima i biznismenima.

Dan kasnije, u Brašovu sam sreo Sonju, švajcarsku direktorku jednog dječijeg doma osnovanog prije 25 godina. Ona je jedne novembarske večeri došla u grad i zemlju koje je mogla da napusti - da je to htjela. Ali, postigla je nešto za šta je sposoban samo mali broj ljudi: da se zaštitnički postavi pred najslabije. Za desetine djece i mladih, ona je kao majka. Ispričala mi je da je jedna od njenih vaspitačica u bolnici. Kolege iz tima je stalno obilaze, donose joj jelo i toalet-papir i okreću je u postelji ako treba. Tako je to u rumunskim državnim bolnicama. Jedina medicinska sestra na čitavom odjeljenju je zamolila Sonju da nadgleda infuziju. Ljekari i medicinsko osoblje, stručnjaci svih vrsta, napuštaju zemlju. Za to sigurno nije kriv Drakula.

Usred zime, putem iz Brašova za Bukurešt prostrt je tepih đubreta. U lijepim karpatskim dolinama, čovjek ostavlja tragove svoje ravnodušnosti. I dok sam prilazila glavnom gradu, beskonačna kolona automobila je dolazila iz suprotnog pravca. Bili su to Bukureštanci koji bježe iz svog grada kad god mogu. Više puta godišnje, Bukurešt se prazni na nekoliko dana, kao srce koje upumpava i ispumpava krv. U takvim danima, u Bukureštu vlada mir i čovjek tada može da se pomiri sa tim gradom.

U Bukureštu su cvjećare otvorene do poslije ponoći. Ima ih praktično na svakom ćošku. Nisam još nikoga vidjela da tamo kupuje. Možda se ovdje ljubav izjavljuje tek kada se smrkne. Možda se ljudi tu okupljaju oko ponoći da udahnu miris cvijeća. A možda je to samo očajnički pokušaj da se bilo šta – i bilo kada – proda.

Svake noći, cisterne gradske čistoće prolaze praznim ulicama i čiste ih od prljavštine dana. Ljudi u svijetlećim prslucima se pojavljuju u svjetlosti farova, niotkud, da bi ponovo nestali. Izgleda kao da neko želi da kaže: „Pogledajte, vi ste mi važni! Vaš grad mi je važan! Brinem se o vama!" I dok poneki političar tokom dana pere ruke od činjenice da čitavi nizovi kuća propadaju, Sizif svake noći nastavlja svoj beskrajni rad.

Na terasi jedne gostionice, svi stolovi su zauzeti. Ljudi su sa apetitom jeli ukusne i za probavu teške nacionalne specijalitete. Tu se vrzmala jedna cigančica od možda devet ili deset godina, pjevušeći. Prodavala je cvijeće, ali je niko nije primjećivao. Ponudila sam joj moj čorbasti pasulj sa korom hljeba, a kada je to pojela, malo se ohrabrila. Oko joj je zapelo za kolače na susjednom stolu. Djevojčica je upitala može li da dobije malo kolača. Porodica za stolom je ćutala i žvakala. Tek poslije nekog vremena je stigao odgovor: „Dobićeš ako nam ostane".

Nastavak slijedi.