Za većinu posmatrača je jasno odakle opušteno raspoloženje na Volstritu: ono proističe iz nade da će novi predsjednik SAD-a Donald Tramp dati nove impuls konjunkturi svoje zemlje. Trampovi prvi koraci na novoj funkciji su potvrdili ono u šta su se investitori nadali – tako se to svuda tumači.

Novi predsjednik je već u prvim danima svog mandata pokazao da je vrlo naklonjen biznisu i privredi - Tako je reaktivirao dva već sahranjena projekta za gradnju naftovoda, žali da ukine regulative u energetskom i finansijskom sektoru, i – što Amerikanci posebno vole da čuju – da bitno smanji porez na prihod i dobit.

Pobjednik je… Goldman Zaks!

Na berzi se raduju i zbog Trampovog personala. Tako je vicešef Goldman Zaksa Geri Kon dobio funkciju ekonomskog savjetnika u vladi, što je akcijama te firme donijelo porast vrijednosti od 30 odsto. Uopšte, te banke: one se nadaju da će Trampova vlada da ih oslobodi mnogih propisa i regulativa. Tako je budući ministar finansija Stiv Mnučin već najavio da će preispitati mjere koje su donijete za vrijeme finasijske krize 2008 – i da će ih možda povući.

Ukratko: ako je tačno da se na berzi trguje budućnošću, onda je pred američkim ulagačima ružičasta budućnost. Oni žele da vjeruju svom predsjedniku koji je obećao ne samo da će smanjiti poreze, već i da će se pobrinuti da godišnji privredni rast iznosi četiri odsto, da će stvoriti 25 miliona novih radnih mjesta i pored toga i smanjiti državni dug.  

Trebalo bi da vjerujemo da se ulagači na tržištu akcija i finansija rukovode svojim poznavanjem ekonomije kada stavljaju svoj novac na kocku. Da je tako, onda bi im bilo jasno da smanjenje poreza, investicioni programi i smanjivanje državnog duga ne idu zajedno. Jer, ni jedan Donald Tramp ne smije da štampa novac. Finansijska tržišta u biti znaju da su njegovi planovi realistični otprilike koliko i tvrdnja njemačkog barona Fon Minhauzena da može da izvadi sam sebe iz živog blata vukući se za perčin.

Šta ako pukne balon?

Ali, tržišta u SAD to ne žele da vide. Ona ignorišu sve loše znakove, čak i kada se oni jasno vide, na primjer, Trampov protekcionizam. Nakon povlačenja iz Transpacifičkog sporazuma TPP i zahtjeva upućenog auto-industriji da proizvodi u svojoj zemlji, Tramp sada želi i da gradi zid na granici SAD i Meksika.

Njemu kao da nije jasno da ta politika izolacije dugoročno i SAD-u i privredi te zemlje može da nanese samo enormnu štetu i da će uništiti dobro uigrane, prekogranične lance snabdijevanja. Neki ulagači to već slute. Gotovo 30 odsto svih ispitanika koje je anketirala renomirana agencija za ispitivanje javnog mnjenja „Global Fund Manager Survey“, strahuje da će već ove godine doći do trgovinskih ratova. A svaki četvrti smatra da postoji opasnost da će vlada SAD-a u novoj godini napraviti velike greške.

Danas je vrijednost berzanskih kurseva porasla zbog Trampa – ali uskoro ćemo govoriti da je porasla uprkos Trampu. Njegov program oživljavanja konjunkture bi mogao da pregrije američku privredu kojoj već dobro ide. Privredni bum bi doveo do porasta cijena. Inflacija bi morala biti zaustavljana povećanjem referentne kamatne stope – a to stvara opasnost od pada zemlje u recesiju.

Zbog toga bi za ulagače bilo pametno da se manje oslanjaju na bum i euforiju a više na oprez i realizam. Drukčije nego u Njemačkoj, u SAD su akcije važna komponenta penzionog sistema. A on bi mogao da propadne ako „Trampov balon" pukne. Time bi bila učinjena medvjeđa usluga srednjem sloju, na čije smanjivanje se Tramp žalio na sav glas. S druge strane, ne može se ni Tramp proglašavati odgovornim baš za sve i svakoga. Jer, u poslednjih pet godina mandata Baraka Obame, vrijednost indeksa Dau Džouns je sa 12.000 skočila na 18.500 poena – u vremenu kada sa tajkunom nekretnina Donaldom Trampom još niko nije računao.