Zakon o pravima civilnih žrtava Domovinskog rata pokazao se kao preveliki zalogaj za ranije HDZ-ove vlade, ali i sadašnju SDP-ovu koja je u postupku definiranja Zakona naišla na veliko protivljenje manjeg dijela braniteljske populacije okupljene oko prosvjednog šatora u Savskoj 66. Ministru i njegovom pomoćniku Bojanu Glavaševiću zamjeralo se da Zakonom žele izjednačiti agresora i žrtvu, iako je sam Matić najavljivao da će prva rečenica Zakona propisana prava ograničiti na one koji nisu sudjelovali u napadu na Hrvatsku. I dok udruge civilnih stradalnika misle kako se Ministarstvo nije imalo hrabrosti suprotstaviti prosvjednicima, iz Ministarstva poručuju da jednostavno – nisu stigli.

Zakon je trebao omogućiti cjelovito utvrđivanje još uvijek nepoznatog broja civilnih žrtava, priznavanje njihovog statusa te, kad se za to stvore uvjeti, institucionalno obeštećenje tih žrtava. Za sada je imenovano Povjerenstvo za izradu zakonskog nacrta koje je svoj prvi radni sastanak održalo prije nekoliko dana. Iz Ministarstva nam poručuju da „zbog nadolazećih izbora te jasnog hodograma i zadanih rokova unutar Vladine i saborske procedure, Zakon o pravima civilnih žrtava u Domovinskom ratu neće biti moguće donijeti u ovom mandatu“. I pri tome su potpuno sigurni da će ga realizirati u novom mandatu, jer „on predstavlja jedno od bitnih i prioritetnih pitanja na području zaštite ljudskih prava u Republici Hrvatskoj“.

Kobni izlazak u diskoteku

A u Hrvatskoj svoja prava traže oni koje je ranila neprijateljska vojska, ali i hrvatski građani koji su stradali od hrvatskih vojnika. Među potonjima je i Danijela Jerković, četrdesetdvogodišnja Splićanka stradala u široj javnosti malo poznatom slučaju „Plava kava“ prije više od 23 godine.

Naime, u noći sa 7. na 8. svibnja 1992. godine Danijelin izlazak s prijateljicom u poznatu splitsku diskoteku „Plava kava“ prekinuo je fizički sukob gostiju, među kojima je bio i branitelj Ivica Abram, pripadnik 114. brigade. Upravo je on izvadio bombu, aktivirao je, nakon čega je naprava pala na pod. „Ipak, on je učinio herojsko djelo, jer se je, prema jednoj verziji, bacio na bombu. Poginuo je i spasio nas druge“, gotovo zahvalno priča Jerković uz opis stravične scene koja je nastala. Ona sama ranjena je u nogu, a potom je odvedena na hitni prijem bolnice na Firulama. Za razliku od 19 drugih ranjenih, rečeno joj je da tamo nema mjesta, pa je poslana u Vojnu bolnicu gdje su joj bez uspjeha pokušali izvaditi geler iz noge. Drugog dana su joj rekli da je stanje ozbiljno i hitno je završila na drugoj operaciji, a poslije se liječila i u baro-komori. Geler joj ipak nije izvađen pa i danas trpi bolove.

Na vještačenje je otišla tek prošle godine i to na vlastiti zahtjev. „Vidjela sam prije par godina kampanju na televiziji, i shvatila sam da sam ja civilna žrtva rata i počela sam se boriti za svoj status.“ Utvrđen joj je invaliditet donjih ekstremiteta od 80%; od toga 50% otpada na ratno ranjavanje, a ostatak je od bolesti vena koju je imala prije ranjavanja. „Eksplozivna rana desne potkoljenice, to mi stoji u dijagnozi“, priča naša sugovornica koja očekuje da će novi Zakon i njoj donijeti pravdu, jer obeštećenje nikada nije dobila. Ni od države, ni od vlasnika objekta u kojem je stradala. Nije dobila čak ni osobnu invalidninu.

Ranjena je privatnom bombom

„Rečeno mi je da moram dobiti status civilne žrtve rata. Ja sam vam ova kolateralna žrtva“, kaže. „Silovane žene su dobile svoj zakon. Tu se pogriješilo. Nije nas trebalo razdvajati. Mi nismo zaštićeni. Kao da ne postojimo. Sadašnja zakonska rješenja treba mijenjati“, priča ova Splićanka koja je svoj status i prava pokušala ostvariti i preko Ministarstva obrane, Ministarstva branitelja i Ureda predsjednika Josipovića. Rečeno joj je da nema prava na invalidninu, već da kao invalid ima prednost prilikom zapošljavanja, što se u Splitu, tvrdi, ne poštuje pa je i dalje, usprkos završenom Ekonomskom fakultetu, nezaposlena. No utvrđivanje statusa joj je važno i zbog buduće mirovine. „Mi kolateralne žrtve nismo jednaki s onima koje su ubili ili ranili agresori tijekom rata.“

Između ostalog, doznajemo tako da je jedan od teško ranjenih iz „Plave kave“ tužio RH i vlasnika diskoteke. „Sramotna je presuda. Nakon 18 godina postupka, utvrđeno je da je bomba bila u privatnom vlasništvu, a ne u vlasništvu RH. A on je bio službeno vojno lice i bombu je donio s fronte. Tu je odgovorna država. Osjećam se ugroženo i od toga da će HDZ doći na vlast. Oni su ionako sve to zataškali. A Milanovićeva vlada je obećala da će donijeti zakon o nama“, priča razočarana Danijela Jerković.

Civilna noga manje vrijedi od braniteljske

I dok Jerković čeka zakon koji će priznati njenu žrtvu, Julijana Rosandić, predsjednica Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, priželjkuje zakon zbog kojeg priznate civilne žrtve neće imati manja prava od ostalih žrtava Domovinskog rata. Od nje doznajemo da udruge već 20 godina traže ustavom zajamčena prava. „20 godina obećanja i gaženja našeg dostojanstva. U konačnici, ova je vlada počela malo glasnije govoriti o tome. Obećali su to naglas - donijet će zakon. Zašto se čekalo četiri godine? Znamo da postoje sredstva. Mi svoja prava ostvarujemo prema zakonu koji je krojen za žrtve Drugog svjetskog rata. Oni prirodno odumiru, a sredstva ostaju. Novaca ima i preusmjeravaju se negdje drugdje. A svaka vlada do sada je govorila da nema novaca.“

Rosandić tako misli da bi trebalo izjednačiti osobnu invalidninu u osnovici, jer branitelji imaju 115% osnovice, a civili 100%. „Tražimo ukidanje prepreka za ostvarivanje obiteljske invalidnine; naknade po gubitku člana obitelji. Sada obitelji koje su izgubile muža, oca, dijete, danas nemaju pravo na naknadu, ako ostvaruju mirovinu ili imaju bilo kakav prihod. Roditelji 402 ubijene djece u Domovinskom ratu nisu dobili nijednu kunu. Imamo 1.260 ranjene djece, a u međuvremenu su odrasli bez pomoći države. Takav odnos prema žrtvama je nečuven“, priča za DW Rosandić koja je i sama, zajedno sa suprugom i sinovima, žrtva tenkovske granate. „Moja cijela obitelj je ranjena, koga da ja tužim? Mislim da je sve smišljeno. I HDZ-ove vlade su nam obećavale. Imali smo nacrte Zakona, davali smo primjedbe, svaki puta isto. Muka mi je“, govori bez zadrške.

Razdvojiti agresore i žrtve

Predstavljeni nacrt Zakona ipak su načelno podržali i branitelji-prosvjednici. Traže da se zaštite stvarne civilne žrtve rata i spriječi zloupotreba tog zakona onih koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Riječ je mahom o građanima srpske nacionalnosti koji su se priklonili tadašnjoj politici Slobodana Miloševića. Vođa prosvjeda Đuro Glogoški pak želi da se prije primjene Zakona utvrdi registar svih hrvatskih državljana koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku.

„Nevjerojatno je da Glogoški kaže da zakon neće raditi Documenta – centar za suočavanje s prošlošću (građanska udruga aktivna na polju ljudskih prava, op. a.) i da svi respektiraju tu izjavu. Pa zna se tko donosi zakone, zna se što je procedura. Čega se mi to bojimo? Srbi su ionako konvalidacijom dobili sve što su htjeli. Kad je HDZ koalirao sa Srbima, svi su branitelji šutjeli. Šutjeli su i kada su onima, koji su razorili Borovo i Vukovar, priznati staž i zaostale plaće“, zaključuje Rosandić koja za sebe kaže da više i nema nekih očekivanja od buduće vlade. “Pušem na hladno. Nisam sigurna da će biti kako ministar uvjerava javnost.“

Istovremeno nam iz Ministarstva poručuju da su nekoliko puta mijenjali Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji te da su napravili i Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu koji je već usvojen u Hrvatskom saboru. Spominju i finalnu verziju prijedloga Zakona o Fondu hrvatskih branitelja pa zaključuju da je obujam posla velik, kao i sama procedura koju prijedlozi zakona moraju proći. Zbog toga je, dodaju, teško izvodivo odjednom u raspravu uputiti nekoliko zakonskih ili podzakonskih akata.

U međuvremenu su za civilne žrtve rata prošle još četiri godine u čekanju zakona koji bi priznao njihove patnje i izjednačio ih s drugim žrtvama Domovinskog rata. Nadolazeći parlamentarni izbori pojačavaju njihov strah da će se borba za njihova prava još jednom vratiti na početak.