Marwan Tarazi svoje malo blago čuva upakovano u kutije i vrećice: Fotografije i negativi iz 40-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća, koji prikazuju male sekvence života iz tog perioda u Gazi. Većina ih potiče iz zaostavštine armenskog fotografa Keghama Djeghaliana, koji je 40-tih godina otvorio prvi fotografski studio u Gazi. "Ovi negativi i otisci su vrlo važni. Oni su naše naslijeđe, naša kultura. Ono što vidimo na fotografijama je ono što ostaje”, kaže Tarazi koji pokušava očuvati kolekciju fotografija od trenutka kada je ona pronađena.

Crno-bijele fotografije pokazuju malo poznato lice Pojasa Gaze u kojem posljednje desetljeće vlada islamistički Hamas i koji je od strane Izralea i Egipta blokiran. Jedna fotografija pokazuje željezničku stanicu na liniji između Pojasa Gaze i Egipta koja odavno više ne postoji. Na drugim su vještački osvijetljeni studijski portreti iz vremena kada još nisu postojali selfiji i kada je posjeta fotografu bila nešto posebno. I politički događaji iz tog vremena su zabilježeni – palestinska izbjeglička kriza nakon osnivanja države Izrael 1948. godine i egipatska vojna okupacija Pojasa Gaze do 1967. godine. "Kada je počeo rat 1948. godine brojni Palestinci su pobjegli u Gazu”, kaže Marwan Tarazi. Keghamova porodica je doživjela sličnu situaciju u Armeniji, kaže on. "Kegham je Gazu posmatrao kao svoju drugu domovinu i počeo je fotografirati sve oko sebe”, dodaje Tarazi.

Bijeg iz Armenije, novi dom u Gazi

Majka Keghama Djeghaliana je kao dijete pobjegla zbog genocida nad Armenima, najprije 1915. godine u Siriju. Nakon smrti njene majke, ona je kao tinejdžerka došla rođacima u Jeruzalem. Početkom 40-tih Kegham je došao u Gazu kako bi tamo radio kao fotograf. "Ne znam tačno šta je tada natjeralo mog oca da ode iz Gaze”, kaže njegova kćer Anahid Boutin koja je rođena u Gazi, a danas živi u Francuskoj. Armenci su bili svuda po Bliskom istoku i tražili su posao. Iz tog vremena potiču brojni armenski fotografi koji su dokumentirali život u Jeruzalemu i drugim mjestima. "Vjerojatno je moj otac tada mislio da tamo može najbolje pronaći posao”, kaže ona. U to vrijeme je u Gazi bilo samo nekoliko fotografa. Kasnije je izdrasla nova generacija mladih Palestinaca koji su izučili zanat. Marvanov brat Morris Tarazi je primjerice učio vještine fotografiranja kod Keghama tokom 60-tih godina. Kasnije je njegova porodica Tarazi preuzela posao.

Vizuelno pamćenje društva

Brojne tradicionalne fotografske radnje iz tog vremena su u međuvremenu zatvorene. No, Gaza je iznjedrila generaciju foto-novinara koju su dokumentirali istoriju Gaze u posljednjim desetljećima, od prve Intifade do tri rata između Hamasa i Izraela. Shareef Sarhan već dugo fotografira konflikte, ali iz perspektive svakodnevnog života u Gazi. "Želim pokazati različita lica. Ono što većina o Gazi zna jest slika u medijima: Rat, uništavanje, blokade. S druge strane toga postoji međutim i drugačija Gaza”, kaže on. On trenutno radi na knjizi o tradicionalnim zanatima  u Gazi, koji postepeno nestaju. Za Sarhana su fotografije vizualno sjećanje društva. No to nije nostalgija za prošlošću. "Naravno da postoje ljudi koji ne znaju šta bi sa starim fotografijama. Drugi poput mene opet traže i žele znati kako je izgledao život naših baka i djedova”, kaže Sarhan.

Teškoće sa arhiviranjem

Dio vizualne povijesti Gaze je pohranjen u foto-arhivi UNRWA, Organizacije UN-a za palestinske izbjeglice. Fotografije i negativi su posljednjih godina digitalizirani i pokazuju istoriju palestinskih izbjeglica od početka 50-tih godina. I Keghamov mlađi brat Hrant je tada radio kao fotograf za Ujedinjene nacije u Ramali, na okupiranoj Zapadnoj obali.

Marwan Tarazi je u međuvremenu sam digitalizrao brojne fotografije. Ipak očuvanja negativa u kutijama i vrećicama je sve drugo samo ne idealno – brojne od njih nikada nisu razvijene i njihovo stanje s godinama nije bolje. "Nadam se da će se mlade generacije za to interesirati i u tome vidjeti vrijednost”, kaže Tarazi.

I u Francuskoj se Keghamova kćer Anahid Boutin nada očuvanju fotografija. Ona već godinama nije posjetila Gazu zbog strogih izraelski propisa o ulasku, ali je još uvijek u bliskom kontaktu sa svojim prijateljicama iz vremena kada je tamo živjela. Fotografije povezuju različite generacije na različitim mjestima: "Bilo bi dobro, sačuvati ovu istoriju koju mi poznajemo”, kaže Boutin. "Postoje te fotografije. One pokazuju dio istorije Gaze, dio jedne nemirne istorije”, kaže ona.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android