U martu 2024, američki predsjednik Džozef Bajdenje upozorio izraelskog premijera Benjamina Netanijahua na kopnenu ofanzivu u Rafi: „Ne može biti još 30.000 mrtvih na palestinskoj strani“, rekao je on u intervjuu za američku televiziju MSNBC. "To je crvena linija."

U februaru 2023. visoki predstavnik EU za spoljnu politiku i bezbjednost, Žozep Borelj zaprijetio je Kini: Ako bi Peking snabdijevao Moskvu oružjem za ruski agresorski rat u Ukrajini, to bi za EU značilo da je pređena crvena linija. Vladimir Putin je neposredno prije početka rata na sličan način opisao moguće članstvo Ukrajine u NATO. A za šefa kineske države Si Đinpinga, crvena linija je formalna deklaracija o nezavisnosti Tajvana.

Svoju crvenu liniju u nuklearnom sporu sa Iranom Benjamin Netanjahu je svojevremeno bukvalno povukao - flomasterom. U septembru 2012. godine, izraelski premijer je na Generalnoj skupštini UN upozorio da je Teheran blizu završetka atomske bombe i to podvukao grafikom na kojoj je ucrtao prag koji ni u kom slučaju ne bi trebalo prekoračiti.

Alarm za postojeći svjetski poredak

Povlačenje crvenih linija, flomasterom ili verbalno, značajno se povećalo poslednjih godina u međunarodnoj politici. Prema analizi američkog portala za data-novinarstvo Smart Politics, samo dva američka predsjednika prije Baraka Obame su javno govorila o tome. Sam Obama je potom još jedanaest puta upotrijebio ovu stilsku figuru – posebno je poznato njegovo upozorenje sirijskom vladaru Bašaru al Asadu o upotrebi bojnih otrova u građanskom ratu u Siriji.

Za istraživačicu sukoba Ane Holper sa Univerziteta Viadrina u Frankfurtu na Odri, sve veće povlačenje crvenih linija je prije svega zbog toga što se geopolitički odnos snaga sve više mijenja. Prema Holper, hegemonističke moći signaliziraju prije svega: „Ovdje smo došli do granice koja se ne smije prekoračiti da bi se sačuvao naš sistem poretka“.

Upotreba bojnih otrova u Siriji, moguća atomska bomba u rukama Teherana ili ruska invazija na Ukrajinu su kršenja tabua koji su uzdrmali ovaj svjetski poredak iz temelja. „Kad god poredak koji vjeruje da je stabilan osjeti izazov, najvjerovatnije će se povući crvena linija jer je tada ljutnja najveća“, navodi istraživačica sukoba. "Tada se osjećate najviše izazvani i primorani da pokažete navodnu snagu."

Odvraćajući blef sa neželjenim efektima

To često uključuje prijetnju ozbiljnim posljedicama. Međutim, kako bi to tačno trebalo da izgleda često ostaje nejasno. „Namjera je odvraćanje“, kaže Ane Holper. "Gotovo uvijek." U suštini, to je politički blef. „Jer, ne želite da izreknete oštru sankciju, koja bi morala uslijediti ako dođe do prekršaja."

Tako je i Bajden ostavio otvorenim kakva bi tačno mogla biti reakcija SAD na izraelsku kopnenu ofanzivu u Rafi. Jedina prijetnja bila je „smanjenje vojne pomoći“ Izraelu. Ubrzo kasnije, Vašington se retorički povukao – vjerovatno da ne bi bio primoran da djeluje: „SAD ne vjeruju da akcije Izraela u Rafi predstavljaju 'veliku kopnenu operaciju' koja prelazi crvenu liniju za predsjednika Džozefa Bajdena“, poručili su iz Bijele kuće.

Za Ane Holper, crtanje crvenih linija je stoga „paradoksalan instrument: zapravo ne želite da idete tako daleko, ali vas protivnik na to prisiljava kada pređe liniju". Ali ako ovo nema nikakve ili samo slabe posljedice, „onda pretrpite gubitak kredibiliteta i moći, koji može biti mnogo ozbiljniji od onog izazvanog stvarnim prestupom". Zato što se nečija navodna snaga doživljava kao slabost i nedostatak odlučnosti.

Borba protiv pomjeranja granica

Ali zašto se crvene linije stalno povlače? Zato što se raspodjela moći u svijetu trenutno suštinski mijenja. Uspon Rusije, Kine i nekih država na globalnom jugu dovodi u pitanje trenutni svjetski poredak i ponovo istražuje granice mogućeg, objašnjava Ane Holper. Iznad svega, sile koje imaju za cilj da očuvaju sadašnji svjetski poredak žele da spriječe „pomjeranje granica" jer „znamo da ako jedni to urade sada, onda će to učiniti mnogo njih kasnije".

Istovremeno, upravo ta promjena odnosa moći dovodi do toga da granice više ne mogu uvijek i svuda biti dosljedno održavane. Takođe, pokazuje drugoj strani do koje mjere kršenje tabua može biti tolerisano. I koje kontramjere ste sami spremni preduzeti - ali i koje niste.

Iz perspektive istraživanja sukoba, stoga nije mudro javno objavljivati crvene linije koje bi se eventualno koristile kao mehanizam odvraćanja: „Zato što se obično prave greške kada se formuliše ili saopštava odvraćanje“. Takođe možete biti uvučeni u zaista neželjenu eskalaciju. „Zato ’prste k sebi!‘", savjetuje Ane Holper.

Crvene linije bolje prema unutra

"Crvene linije nisu neophodne da bi se povukla jasna granica i reklo: 'Ovo su naša pravila i mi ćemo ih braniti'“, nastavlja istraživačica konflikata. „Ali kako će se to tačno formulisati veoma je osjetljivo.“ To takođe čini mnogo smislenijim, kaže, da se crvene linije povuku u internoj komunikaciji, na primjer između savezničkih sila ili oružanih snaga, kada je riječ o tome kada treba preduzeti akciju, ali ne i da se to saopštava javno.

Ka spolja, međutim, savjetuje Holper, komunikacija treba da bude što je moguće svedenija kako bi se spriječila eskalacija. Na primjeru rata u Ukrajini, ona objašnjava da svi znaju da se eklatantna prekoračenja granica od strane Rusije ne bi tolerisala. „Bilo bi bolje da su se svi saveznici u NATO pojavili ujedinjeni i govorili jednim glasom, tako da je bilo jasno: 'Dobro, ne možemo da se borimo protiv njih, ne možemo da ih podijelimo. A oni takođe ne dozvoljavaju da budu dovedeni u ishitrene kontranapade: „Ali oni zajedno stoje u odbrani svojih vrijednosti.”

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu