U selima Donje i Gornje Baljvine, na obroncima Čemernice, iznad kanjona Vrbasa, oko dvjestotinjak Srba i Bošnjaka žive u harmoniji do kad im pamćenje seže. Priča o njima bila je sadržaj mnogih regionalnih i svjetskih medija. Štitili su jedni druge u svim ratovima pa i posljednjem u BiH, a stariji se sjećaju da su i 1941. uvijek bili tu jedni za druge.

Neposredno nakon posljednjeg rata, na sastanku skupštine mjesne zajednice u Baljvinama, razgovaralo se o postavljanju spomen obilježja za sve žrtve sa ovih prostora. Dogovoren je tekst koji će biti napisan na ploču nakon čega je otvoreno pitanje da li će tekst biti napisan na ćirilici ili latinici.

Problem u BiH prisutan decenijama 

„I tu umalo nije počeo novi rat, nakon što je potpisan Dejtonski mirovni sporazum. To je bio haos. I onda je najstariji među njima predložio da posjete kancelariju međunarodnih predstavnika koji su tada bili u Mrkonjić Gradu, kako bi pronašli rješenje“, priča profesor Miodrag Živanović iz Banjaluke, koji godinama izučava filozofiju jezika.

„Tada su oni poslali dvojicu iz svakog naroda u tu kancelariju po odgovor a onda se stranac dosjetio jadu, pa im rekao da na jednoj strani ploče napišu ćirilicom a na drugoj latinicom“, priča Živanović, kao šlagvort za problem koji već decenijama vlada u BiH, a koji se danas najbolje vidi u uništavanju dvojezičkih tabli sa nazivima mjesta u BiH, na kojima je precrtan jedan naziv, ćirilični ili latinični, u zavisnosti od etnički većinskog stanovništva na tom području.

BiH je još 2007. godine donijela Pravilnik o saobraćajnim znakovima u okviru Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja u BiH. U njegovom trećem članu se navodi da se “na saobraćajnim znakovima natpisi ispisuju latiničnim i ćiriličnim pismom, i to na taj način da natpisi budu ispisani prvo ćiriličnim pismom u Republici Srpskoj, a latiničnim pismom u Federaciji Bosne i Hercegovine. Redoslijed pisama na natpisima na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine utvrđuje nadležno tijelo za pitanje saobraćaja na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.

Hercegovački inat

Najveći otpor prema dvojezičnim nazivima, prvenstveno ćirilice, je na teritoriji Zapadno-hercegovačkog kantona, gdje je gotovo na svakoj tabli prekrižen ćirilični naziv. Zanimljivo je da nazivi nisu samo precrtani bojom, kao što je to obično praksa u ovakvim slučajevima, već se po izgledu stiče utisak da gotovo ima prećutnu podršku nadležnih organa.

Tražili smo odgovore iz opština Široki Brijeg i Livno, ali i nakon nekoliko dana, niko nije odgovorio na naš upit. Tražili smo odgovore i od nadležnih u Cestama Federacije ali i Putevima Republike Srpske, na pitanje da li tokom održavanja puteva prijavljuju nadležnim organima, ukoliko utvrde da su vertikalna signalizacija ili natpisi uništeni. Nismo dobili odgovor. Možda bi slika bila jasnija kada bi postojao podatak o tome koliko je policiji, kantonalnoj ili entitetskoj prijavljeno slučajeva uništavanja imovine, ali ni iz nadležnih MUP-ova nismo dobili odgovore.

Prema ranijim podacima koje su neki mediji prenosili, postojali su periodi i od dvije godine kada nije bilo nijedne prijave. Što se tiče lokalnog stanovništva, jedan od najupečatljivijih komentara na uništavanje tabli bio je, da nijedna nova tabla neće dočekati novi dan.

Sociolog iz Mostara Slavo Kukić kaže da se ovdje ne radi o slučajnosti, bez obzira o kojem dijelu BiH je riječ, iako su navedena područja najradikalnija po tom pitanju. Cijeli taj način ponašanja i model djelovanja, može se, kaže Kukić, a sa čim se slaže i Živanović, podvesti pod kulturološku neiživljenost.

Prećutna podrška

„Ako je pismo instrument identifikacije, na način da se sva druga odbacuju, onda to govori o kulturološkoj neiživljenosti. I ona se najbolje može vidjeti po BiH, negdje više negdje manje. Na prostoru Hercegovine, od Livna do Stoca, ta neiživljenost je očita kao četrdesetih godina prošlog vijeka“, kaže Kukić, navodeći upravo specifičnost tog dijela Hercegovine u još jednoj činjenici.

„Ne samo da je su ćirilični nazivi precrtani, nego je to precrtavanje organizovano od strane lokalnih vlasti, s obzirom na urednost tog precrtavanja“, kaže Kukić, potvrđujući da su mnoge table uređene kao da drugog pisma nije ni bilo, odgovarajući odmah na pitanje zašto je to tako.

„Pa zbog svoje procjene da vlast na ovaj način još čvršće za sebe veže biračko tijelo, koje je osjetljivo na sve elemente identifikacije, pa i na element pisma“, zaključuje Kukić.

Element pisma i njegova bitnost ne datira iz posljednjeg rata u BiH, niti uzrok ovakvog ponašanja treba tražiti na tom mjestu. Korijeni su mnogo dublji, kaže nam u razgovoru lingvistkinja Aleksandra Savić, koja već godinama kroz naučna istraživanja prati sve aspekte ove problematike. Ona kaže da pitanje saobraćajnih znakova, jezika, pisama, kao i njihovog redoslijeda na natpisima, nije novost niti je pokrenuto nakon posljednjeg rata. Problem se, kaže ona, javio još prije više od sto godina, u prvim pokušajima donošenja zakona o jeziku i pismu.

"Uvijek se radilo o važnom političkom i nacionalnom pitanju"

„Naime, još se u Saboru 1910, 1911, pa i 1912. vodila rasprava o nazivima mjesta, prvenstvu ćirilice ili latinice na tablama, kao i o samom nazivu jezika. Na sjednicama čije su teme bile izgradnja novih puteva i željeznički saobraćaj, poslanici su se prvenstveno borili za to da se nazivi mjesta ispisuju onako kako ih naziva lokalno stanovništvo, zatim za prednost ćirilice ili latinice, a pojavili su se i zahtjevi za ispisivanjem naziva na arapskom jeziku. Svaka poslanička grupa smatrala je ove dogovore presudnim za ispoljavanje svoje jezičke i nacionalne autonomnosti”, kaže Savić, zaključujući da se uvijek radilo o važnom političkom i nacionalnom pitanju, koje se rješavalo na najvišem nivou, a saobraćajni natpisi imaju tradiciju značajnog simbola kojim se izražavao identitet i nacionalna pripadnost.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu