Svojim partijskim prijateljima Angela Merkel pojašnjava sebe i svoju partijsku politiku ako nigdje drugo - onda na stranačkim Kongresima. Građanima u veoma gledanoj TV-emisiji ona objašnjava "ko je njihova kancelarka" i zašto ona vodi upravo takvu a ne neku drugačiju politiku prema izbjeglicama. Njemački Bundestag ona međutim nije izabrala kao pozornicu za debatu o svojim odlukama, koje će - i u tome se slažu svi kritičari, Njemačku fundamentalno promijeniti.

Njemački parlament, tek da spomenemo, nije insistirao na održavanju vanrednih sjednica, niti je pokušao da dovede kancelarku u poziciju da mora da odgovara za svoje postupke. U zemlji, koja svoj politički moral zasniva na etičkim kriterijima jedva da ima prostora za otvorenu debatu na temu "za i protiv sadašnje izbjegličke politike". Šefica kluba poslanika opozicione partije Zelenih pokazala se na TV-u kako - i sama plačući - na grčkom ostrvu Lezbos tješi izbjegličku djecu, koja grcaju u suzama. Zar nije najprije zadaća opozicije da zatraži da se ustanove smjernice održive politike integracije mnogih ljudi koji dolaze u Njemačku?

Koalicija guši u korijenu svaku debatu

Velika koalicija odrađuje ostatak posla i u korijenu guši živu, političku diskusiju. Sa pokretom Pegida, koji je neprijateljski nastrojen prema strancima i desno- populističkom Alternativom za Njemačku, Savezna Republika je dobila pravu vanparlmentarnu opoziciju desničarskog spektra. Sve to prati niz političkih TV-diskusija, koji mjesecima kao da poznaju samo jednu temu. I mediji kompenziraju ono što u Parlamentu ostaje neodrađeno.

Čak i nedavno preminuli i obožavani bivši kancelar Helmut Schmidt žalio se prije nekoliko decenija na potrebu Nijemaca za TV-demokratijom - mada je i on sam moć medija znao virtuozno da iskoristi za sebe i svoje političke ciljeve. Danas bi to u najboljem slučaju moglo biti pitanje tajminga ili stila da li jedan premijer najprije izabere TV-studio kako bi dobro mogao prodati svoju politiku, prije nego što Bundestagu naknadno podnese i obrazloži politički kontekst.

Pitanja stila nisu pitanja sistema. Pa ipak, politička komunikacija može toliko da izađe iz kolosjeka da izazove stvari koje nije željela i koje doslovno "nije imala na ekranu". Kada su kasnog ljeta hiljade izbjeglica počele da se gomilaju na mađarskoj granici i kada se njihova humanitarna situacija pogoršavala, njemačka vlada je odlučila da pravila tzv. Dablinskog procesa stavi van snage i ljude nebirokratski pusti da pređu granicu. Uz pomoć jedne poruke sa Twittera, koju je objavila nadležna savezna služba, iskomunicirali su Nijemci sa cijelim svijetom privremeni kraj evropske regulative za azil. Ta poruka, siromašna riječima, izazvala je istinsku krizu Evropske unije - naravno nenamjerno, ali politički loše odrađeno.

Da li su kancelarkini selfiji bili poziv izbjeglicama da navale u Njemačku?

Do danas se ne zna tačno da li je nakon te neoprezne poruke na Twiiteru došlo do istinskog izbjegličkog talasa, jer je on animirao krijumčare ljudi da idu u izbjegličke kampove u lov na mušterije, koje bi bile spremne platiti prebacivanje do Evrope. Otvoreno ostaje i pitanje kakvo je dejstvo imala kancelarkina fotografija, kada se, obraz uz obraz, slikala sa izbjeglicom u privremenom smještaju. Dejstvo tih selfija nikada se neće moći empirijski utvrditi. Iza svega sa sigurnošću nije stajala promišljena strategija u komunikaciji.

Postovi i selfiji, tvitovi i TV-nastupi političara nisu pitanje morala, već stvar ukusa - pa ipak, to su neizbježno visoko-politički potezi.