Vlasti bosanskih Srba u Prijedoru su 31. maja 1992. izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se nesrpskom stanovništvu nalaže da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, te da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.

"Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice". Tako je glasio poziv na radiju. Mnogi Prijedorčani koji su ga čuli prije tačno 25. godina, pronađeni su u oktobru 2013. godine u selu Tomašica, najvećoj masovnoj grobnici koju svijet još nije vidio.

Uvod u etničko čišćenje nesrpskog stanovništva

''Stojite na mjestu jedne od najvećih grobnica u BiH. Ova zemlja pokriva ostatke bošnjačkih i hrvatskih civila koji su ubijeni od srpskih snaga u toku etničkog čišćenja u ljeto 1992. godine. Molimo vas da poštujete sjećanje na žrtve'', napisano je na tabli postavljenoj na Tomašici.

"To je prvi put da su nakon nacističkog proglasa iz 1939. članovi jedne etničke ili religijske skupine na ovaj način bili obilježeni za istrebljenje što je predstavljalo uvod u etničko čišćenje nesrpskog stanovništva i genocid nad Bošnjacima na području Prijedora čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94 posto Bošnjaka i Hrvata s teritorije ove opštine", ističu iz Saveza logoraša BiH.

Poziv na "obilježavanje" i propagandna kampanja početkom rata u Prijedoru doprinijela je polarizaciji stanovništva ove Općine po nacionalnoj osnovi, stvorila atmosferu straha, ali i udarila temelje konkretnim zločinima i nehumanim postupcima.

Preživjelim žrtvama je danas zabranjeno sjećanje. Tek u posljednjih nekoliko godina javnost se podsjeća na strašni zločin nad nesrpskim stanovništvom ovog grada i kraja. Među njima je i 102 nevine djece koja nemaju svoj spomenik, jer gradske vlasti to ne dozvoljavaju. Ni bivši logoraši Keraterma, Omarske i Manjače nemaju svoja prava jer ih zakon ne prepoznaje kao žrtve. 

Zločin se ne priznaje

"U Prijedoru danas ništa ne podsjeća na 3.000 ubijenih. Ni mala spomen-ploča na zgradama gdje su bili logori ili kod masovnih grobnica. A oni koji su preživjeli 1992. godinu kada su srpska vojska, policija i civilne vlasti pokušali da "otklone tumore zvane Bošnjaci i Hrvati", jednostavno su postali nevidljivi", riječi su preživjelog maloljetnog logoraša Mirsada Duratovića iz Bišćana kod Prijedora.

On je 20. jula 1992. izgubio sve, kada mu je na kućnom pragu ubijena gotovo cijela porodica, otac, brat, djed, nana, amidže i rođaci. Tačnije njih 47. Zbog mrvice sreće, Mirsad je kao dječak preživio živi štit, nakon čega je odveden u logor Omarska, zatim Manjaču te Trnopolje. Ali, kaže da tu nesreća ne prestaje, jer sve ono što nije ubijeno, pokušava se na sofisticiraniji način, diskriminacijom, marginalizacijom te zakonskim rješenjima, otjerati iz Prijedora. Smatra da je najslikovitiji način nepriznavanja zločina i suočavanja s prošlošću aktuelne vlasti RS-a to što ne žele postaviti nijednu ploču s imenima ubijenih Prijedorčana.

Na spomen pločama nedostaje stotine imena

Nasuprot tome, dodao je Duratović u razgovoru za Fenu, podignute su spomen-ploče s fotografijama i imenima bivših radnika preduzeća, ustanova i institucija koji su bili pripadnici Vojske RS-a i koji su tokom agresije na BiH poginuli negdje na frontu. Za pripadnike drugih naroda, kaže, tu nema mjesta.

"Čak je i u Rudniku 'Ljubija', u centru Prijedora, napravljeno ogromno spomen-obilježe s imenima svih poginulih bivših radnika, ali među njima nema imena mog daidže koji je bio njihov zaposlenik, koji je ubijen u Keratermu i ekshumiran u Tomašici. Nedostaje tu još stotine drugih imena" naglasio je.

Kako god se nastavila priča on neće, kaže, napustiti Prijedor, a danas, 25 godina nakon svih kobnih događaja, živi u Bišćanima u istoj kući u kojoj je živio i prije rata u BiH.

"Kažem BiH, jer rata u Prijedoru nije bilo. To je bio napad vojne sile na stanovništvo", naglasio je te dodao da je vojska u njegovom mjestu za dva dana ubila oko 1.600 ljudi, a da nijedan njihov vojnik nije ranjen.

To nije rat, to je genocid, zaključio je ovaj preživjeli logoraš u razgovoru za Fenu.  

"Današnji dan kao opomena za zlo"

U znak sjećanja na stradanje nesrpskog stanovništva Prijedora i okoline 31. maja u Prijedoru, brojnim drugim gradovima u BiH, ali i širom Evrope obilježava se Dan bijelih traka. Prema zvaničnim informacijama iz udruženja žrtava, u Prijedoru je ubijeno 3.173 civila, dok je 31.000 ljudi bilo zatočeno u logorima u okolini Prijedora. Istraživačko dokumentacijski centar iz Sarajeva navodi da je od 1991. do 1995. u direktnim vojnim akcijama ubijeno ili nestalo 5.209 građana Prijedora, od toga 4.093 Bošnjaka, 898 Srba te 182 Hrvata.

Ove godine se i kanadski grad Hamilton, u ime solidarnosti sa žrtvama zločina u Prijedoru, uključio u kampanju Međunarodni dan bijelih traka, saopšteno je iz Instituta za istraživanje genocida, Kanada (IGK), koji navodi da im je želja da građani tog grada i Kanade postanu svjesni u kojim razmjerama se dogodio, kako kažu, zločin genocida u Prijedoru i na cijeloj teritoriji BiH.

"Neka današnji dan služi kao opomena na zlo koje se desilo u Bosni i Hercegovini i da svi zajedno djelujemo u funkciji sprečavanja ponavljanja zločina protiv čovječnosti i genocida" poručili su iz Saveza logoraša u BiH.