Željezna zavjesa koja dijeli Istok i Zapad, komunizam i kapitalizam se mogla rukom opipati i vidjeti. Njeno otjelovljenje nije bilo od željeza kako je to nazvao Churchill još 1946. nego od betona: to je bio Berlinski zid. Socijalistička Istočna Njemačka je taj zid dala podići 1961. i taj zid, stražarnice i bodljikava žica se prostirala 155 kilometara oko tadašnjih „okupacionih zona" zapadnih sila SAD, Velike Britanije i Francuske u Berlinu. Apsurd je naravno bio da su građani tog „Zapadnog Berlina" doduše bili okruženi zidom, ali su zapravo bili slobodni i smjeli su putovati kamo su htjeli – za razliku od onih u Istočnom Berlinu.

Jer za sve Istočne Nijemce je već i tih nekoliko desetaka metara „Zone smrti" do Zapada bilo nedostižno – sve do večeri 9. studenog 1989. Tadašnja vlada Njemačke Demokratske Republike (DDR) – kako je bio službeni naziv Istočne Njemačke, je uvečer održala konferenciju za novinare gdje je, nakon dugotrajnih prosvjeda diljem zemlje, bio objavljen novi zakon o putovanju građana. Po njemu je trebao biti dozvoljen put na Zapad. Po iznenađenoj reakciji nadležnog ministra, očito su i u vladi DDR-a zaboravili uopće razmotriti, kad bi taj zakon stupio na snagu. Na pitanje novinara – i nakon šuškanja po papirima gdje se nije našao nikakav datum – došao je odlučujući odgovor: od odmah.

Konferencija za novinare još nije niti završila, a već se na tisuće Istočnih Nijemaca uputilo prema dobro čuvanoj granici sa Zapadom. Nekoliko sati je trajalo natezanje dok graničari nisu dobili i potvrdu novih propisa. I onda je granica pala – i više nitko i ništa je nije moglo opet postaviti.

Prizori mnoštva koje slavi u Berlinu koji je odjednom postao jedan grad su obišle svijet. Jedva godinu dana kasnije, 3. listopada 1990. su i pokrajine nekadašnje Istočne Njemačke pristupile Saveznoj Republici Njemačkoj. Ali to je uopće bilo moguće jedino jer su, tada još uvijek formalne pobjedničke sile Drugog svjetskog rata odlučile da Njemačka opet bude ujedinjena. Za zapadne saveznike, SAD, Veliku Britaniju i Francusku to nije bio toliko golem korak kao što je to bila promjena politike tadašnjeg Saveza Socijalističkih Sovjetskih Republika – SSSR-a.

„Glasnost" i „Prestrojka" su ujedinile Europu

Četiri godine ranije u Moskvi se dogodio golemi preokret: na čelo SSSR-a je došao mladi i ambiciozni Mihail Gorbačov. I direktor Spomeničkog područja Berlinskog zida, Axel Klausmeier ističe kako su tek reforme koje je Gorbačov uveo u njegovoj zemlji, Glasnost (javnost) i Prerestroika (promjena) dovele i do promjene politike Kremlja prema satelitskim komunističkim državama Europe. Prije Gorbačova, stvar je bila jasna: „sloboda" iza Željezne zavjese je išla tek do slijepe poslušnosti Kremlju. Ako je ta granica prijeđena – kao u pobuni radnika u DDR-u 1953., ustanku u Mađarskoj 1956. ili želji za promjenama u Čehoslovačkoj 1968., krenuli su sovjetski tenkovi. Od Gorbačova se odjednom čulo nešto posve drugo: „Bez obzira što se događalo u bratskim socijalističkim zemljama, te zemlje su same odgovorne", sažima Klausmeier.

„Bratske" zemlje su to ozbiljno shvatile, neke ranije, neke kasnije. Već i prije Gorbačova se počelo u Poljskoj širiti nezadovoljstvo, a svakako je pomogao i tadašnji papa, Poljak Karol Wojtyla koji je 1978. izabran za papu Ivana Pavla II. Ali tek u ljeto 1989. je i službena Varšava pristala na kompromis da i predstavnici oporbe uđu u parlament. Dvije trećine parlamenta su i dalje morali biti komunisti, ali to je bio prvi slučaj da je slomljen monopol vlasti komunista u nekoj socijalističkoj zemlji. Mađarska je pak odlučila ukloniti masivne prepreke prema Austriji i Zapadu što je onda i mnoge sa istoka Njemačke navelo da preko Mađarske krenu „na drugu stranu".

Tenkovi su ostali u vojarnama

Jer tadašnji čelnik Istočne Njemačke, Erich Honecker nije htio niti čuti nešto o reformama i promjenama, makar je već na tisuće građana DDR redovito prosvjedovalo i tražilo više sloboda. Još od rujna 1989. je ponedjeljkom u Leipzigu na ulice izlazilo na tisuće građana tražeći promjene. Isprva je policija pokušavala zaustaviti prosvjednike, ali je brzo odustala od uzaludnog pokušaja – prosvjednika je bilo jednostavno previše. Vrhunac je bio 9. listopada kad se okupilo gotovo 70.000 ljudi.

Skandirali su „Mi smo narod" i „Bez nasilja" – jer se nije znalo, što će se dogoditi. Svi su znali da u tadašnjem DDR-u ima još i na tisuće vojnika Sovjetskog Saveza, elitnih jedinica koje su u slučaju rata prve trebale krenuti u borbu protiv NATO-a. No kad je i policija tek pažljivo snimala sve prisutne kako bi identificirala sudionike, ali više nije intervenirala, oporbi je postalo jasno: pobijedili su.

Nekoliko dana kasnije je i vrhuška DDR-a shvatila da mora barem nešto ponuditi građanima. Čelnik, Erich Honecker i dalje nije htio ništa čuti – i nije bilo druge nego ga smijeniti. Njegov nasljednik, Egon Krenz je poručio prosvjednicima kako je spreman na razgovore. 4. studenog su održani najveći prosvjedi u povijesti zemlje: na Berliner Alexanderplatz se okupilo pola milijuna prosvjednika koji su bučno pozdravljali predstavnike oporbe koji su im se obraćali. Predstavnike vlade su dočekali zvižducima.

Zvižducima je prekinut i Günter Chabowski, glavni tajnik vladajuće komunističke partije SED za Istočni Berlin i baš je on pet dana kasnije držao konferenciju za novinare na kojoj su objavljena novi propisi za putovanje u inozemstvo. Zvižduci nakon toga više nisu bili potrebni: socijalistička Istočna Njemačka je praktično prestala postojati.

Na koncu, čitava promjena se u DDR-u dogodila da nije bio ispaljen niti metak. Socijalističke države istoka Europe su se redom raspadale jedna za drugom, ali to nije bilo uvijek tako. U Rumunjskoj se tamošnji vlastodržac pokušao održati svim sredstvima, o krvavom raspadu Jugoslavije znamo i previše. Ali Berlinski zid više ne postoji i više nema takvih ideoloških granica koje dijele čitavu Europu.

 Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android