Prošle su gotovo 34 godine od sticanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine i njenog primanja u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda. No, konstitutivni narodi u Bosni i Hercegovini i dalje se ne mogu dogovoriti oko proslave zajedničkog datuma jer dok je za jedne 1. mart praznik, za druge je bolno podsjećanje na početak rata i dan žalosti.

“Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”, glasilo je pitanje na referendumu za nezavisnost Bosne i Hercegovine od Savezne Federativne Republike Jugoslavije održanom 29. februara i 1. marta 1992.

"Da” je zaokružilo 99% izašlih na referendum.

No većina Srba iz Bosne je bojkotovala referendum nakon poziva lidera Srpske demokratske stranke Radovana Karadžića.

Uskoro nakon referenduma počela je opsada Sarajeva i troipogodišnji rat tokom kojeg je ubijeno 100.000 ljudi.

Stavovi definisani uoči referenduma uglavnom su isti i danas. Zvanične politike nekada zaraćenih strana, danas podijeljenih u pojam konstitutivnosti, nepromijenjene su 34 godine.

Dok većina Bošnjaka i Hrvata proslavlja dan nezavisnosti ili prema njemu nema negativne emocije, za Srbe je to događaj koji budi ratne traume. Tim povodom Vlada RS-a je odučila ovaj dan proglasiti danom žalosti.

“Povodom tragičnih događaјa koјi su se desili 1. marta 1992. godine, a koјi su predstavljali povod za otpočinjanje tragičnog sukoba u bivšoј SR Bosni i Hercegovini”, navodi se u objavi Vlade RS na Iksu.

No postoji nada da bi generacije mladih mogle promijeniti ustaljene narative i konačno postići dogovor o zajedničkom datumu kojim bi se obilježavala i proslavljala nezavisnost Bosne i Hercegovine.

Dva entiteta, dva narativa

Ulice Sarajeva ovih su dana ukrašene zastavama Bosne i Hercegovine, a u pojedinim gradskim opštinama i zastavama s ljiljanima  pod kojim je BiH 22. maja 1992. primljena u Ujedinjene narode.

Nekoliko kilometara dalje – u Istočnom Sarajevu nema obilježja države, državnih zastava, niti euforije.

Na ulicama su istaknute entitetske zastave kojom se šalje poruka da građani tog entiteta ne osjećaju pripadnost državi.

Dok razgovaram sa prolaznicima u Istočnom Sarajevu stariji kažu da ih prvi mart podsjeća na početak rata. U Sarajevu taj je datum istorijski jer je država dobila nezavisnost.

Mlađi stanovnici u oba entiteta s manje emocija pričaju o danu nezavisnosti.

Niko od mladih koje sam sreo u Istočnom Sarajevu nije htio komentarisati Dan nezavisnosti.

“Ne zanima me”, bio je najčešći odgovor.

Za većinu mladih u Sarajevu ovaj praznik je bitan, ali priznaju da ga većinom ne obilježavaju. Mnogi od njih pogriješe pa u odgovoru kažu “Dan državnosti.”

"Dan nezavisnosti za mene je prilika da se obilježi postojanje BiH u kojoj mladi napreduju, studiraju, razvijaju se. To je i prilika da se negdje otputuje, da se vide ljepote Bosne i Hercegovine “, kaže studentica Semira Ćato.

Za studenticu Lamiju Hadžimusić koja ljubav prema državi i društvu pokazuje izlaskom na proteste, često bivajući njihovo zaštitno lice,  za DW kaže da je za nju Dan nezavisnosti podsjetnik na sve ono što su prethodne generacije prošle "da bi mi danas imali pravo da budemo slobodni, nezavisni kako se i sam praznik zove.”

"Nažalost taj dan treba da pokaže da smo ujedinjeni, ali on zapravo ponekad pokaže i suprotno, koliko još uvijek postoji različitosti među nama. Nažalost tu je narod zakazao a ne samo sistem. Ovo treba da bude praznik na koji su svi građani BiH ponosni a ne da smatraju da ga ne trebaju obilježavati”, mišljenja je Hadžimusić.

Kaže i kako većina mladih, na njihovu sreću, nije učestvovala u ratu i ratnim dešavanjima u BiH i u periodu kada je održan referendum o Danu nezavisnosti i ne mogu osjećati ovaj dan kao "nešto svoje”.

"Razlog je jer nikada nisu bili pravilno edukovani oko toga, nisu stekli dovoljno obrazovanja  i to je opet propust sistema. Ipak nadam se da će mladi shvatiti važnost i vrijednost ovog dana, da im to ne bude samo ‘još jedan neradni dan' već nešto što žele proslaviti i nastaviti obilježavati”, kaže Hadžimusić.

Za Jovana iz Rogatice (19), koji ne želi razgovarati pod pravim imenom, Dan nezavisnosti je vrlo bitan dan u godini, i puno više od običnog dana.

“Dan kada se u vazduhu osjeća sloboda koju treba da ima svako živo biće na ovoj planeti. On me podsjeća na složenu istoriju, ali i na podjele koje i danas postoje”, kaže on za DW.

Čudno mu je što je u jednom entitetu ponedjeljak 2. marta neradni dan, dok je u Republici Srpskoj u kojoj živi radni dan bez institucionalnog organizovanja proslava i obilježavanja.

Iako većina građana Republike Srpske odbacuje zajednički dan nezavisnosti postoje i oni, posebno mlađe i postratne generacije, koje se poistovjećuju sa ovim datumom.

Aktivistkinja i direktorica Udruženja „Oštra nula" iz Banjaluke Milica Pralica kaže kako nezavisnost nije samo međunarodno priznanje i teritorijalni integritet – nezavisnost je stvarna suverenost građana čega u BiH, kako smatra, nedostaje.

„Živimo u državi u kojoj su ljudi ustavno podređeni etničkim kolektivitetima. Ne možemo se politički definisati kao građani, već smo svedeni na tri etničke kategorije. Građanski identitet je potisnut, a sistem je konstruisan tako da održava ravnotežu između etničkih elita, a ne prava pojedinca. Institucije su zarobljene. Država funkcioniše po principu političke lojalnosti, a ne kompetencije", kaže Pralica.

Uviđa da korupcija, nepotizam i stranačko zapošljavanje nisu incidenti već su mehanizam upravljanja. Vjeruje da je nezavisnost bez vladavine prava i socijalne pravde tek forma bez sadržaja.

„Zato smatram da nismo doživjeli nezavisnost kakvoj smo se nadali – nezavisnost građana, a ne nezavisnost etnonacionalnih struktura moći. Ipak, odbijam da prihvatim cinizam kao odgovor. Država se ne napušta – država se demokratizuje."

Zašto neki slave dan nezavisnosti, a neki ne

"Zbog toga što imamo različite koncepcije budućnosti, odnosno političke zajednice u kojoj treba da živimo”, kaže za DW filozof i profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić.

Polarizacija oko dana nezavisnosti trajaće sve dok etnonacionalizam bude dominantna ideologija smatra Mujkić.

"Mislim da je etnonacionalizam ušao u svoju posljednju fazu koju ironično zovem etničko čišćenje od samih sebe. Mi imamo jedan zastrašujući egzodus mladih, radno sposobnih ljudi pripadnika svih konstitutivnih naroda koji kupuju kartu u jednom pravcu i zauvijek odlaze i napuštaju ove prostore”, kaže Mujkić u blago optimističnom tonu.

Ovakvo će stanje, dodaje, trajati sve dok ne pobijedi razum i ne dođe do reorganizaicje društva.

Pralica uviđa da je odnos mladih prema ovom datumu duboko uslovljen podijeljenim društvom u kojem su odrasli.

Veliki broj mladih Bosnu i Hercegovinu uopšte ne doživljavaju kao svoju političku zajednicu.

„Njihovi simbolički centri su Zagreb ili Beograd. Imamo i one koji obilježavaju ovaj datum, ali kroz simboliku koja isključuje druge. A značajan dio mladih ovaj dan vidi samo kao neradni dan ili produženi vikend. To nije generacijski problem – to je politički proizvod. Mladi su odrastali u sistemu tri istine, tri obrazovna narativa i permanentne krize”, kaže Pralica.

Mogu li se nove generacije u budućnosti dogovoriti oko ovog ili nekog novog datuma?

Tužno je što 30 godina ne možemo pronaći kompromis i pronaći zajednički sadržalac o državi u kojoj živimo mišljenja je sociolog Vladimir Vasić.

Vjeruje da mladi u budućnosti mogu pronaći dogovor i približiti stavove udaljene više od 30 godina.

"Ali to mora biti novi datum”, dodaje.

Jovan nije optimističan i ne vjeruje da će nove generacije pronaći rješenje.

“Nažalost mislim da će se vrlo teško dogovoriti. Jednostavno smo takvi, skloni prepirkama, raspravama, svađama, većina roditelja to prenosi na svoju djecu i zbog toga se može osjetiti velika mržnja među ljudima širom BiH”, kaže ovaj srednjoškolac.

Lamija je optimističnija i vjeruje da nove generacije mogu sve.

“Mnogo više od dogovora oko novog datuma koji bi obilježavao nezavisnost ove države. Nas ne dijele priče iz prošlosti, zaboravili smo šta znači riječ nacionalizam i to je nešto predivno. Neki novi klinci mogu sve, shvatili su koliko je važno voljeti, poštovati i boriti se za bolje sutra”, dodaje.

Pralica smatra da rješenje problema nije u promjeni datuma već u karakteru države.

„Zajednicu stvara osjećaj pravde, jednakosti i sigurnosti. Ako želimo da se nove generacije dogovore, moramo im ponuditi državu u kojoj zakon vrijedi jednako za sve. U kojoj diploma znači znanje, a ne stranačku pripadnost. U kojoj socijalna prava ne zavise od etničkog ključa. U kojoj institucije nisu produžena ruka političkih partija. Bez reforme obrazovanja, bez ozbiljne i dosljedne borbe protiv korupcije i bez demontaže etnonacionalnog monopola nad politikom, svaki praznik ostaje prazna simbolika”, zaključuje Pralica.