6. april je Dan grada Sarajeva. Tog dana 1945. godine Sarajevo je oslobođeno od okupacije u Drugom svjetskom ratu, a 47 godina poslije, 6. aprila 1992. počinje razaranje i opsada Sarajeva, najduža u modernoj evropskoj historiji. 6. aprila 1945. u završnim operacijama oslobođenja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu gine i Vladimir Perić - Valter.

Priča o sarajevskom ilegalcu Valteru, jednom od najboljih obavještajaca partizanskog pokreta iz Drugog svjetskog rata, ispričana je mnogo puta, ali je uvijek aktuelna zbog snažnog simboličkog značaja svega onoga što Valter i danas predstavlja - simbol borbe dobra protiv zla.

Valter je bio sekretar Mjesnog komiteta Komunističke Partije Jugoslavije (KPJ) u Sarajevu i jedan od organizatora pokreta otpora u glavnom gradu BiH. Rođen je 1919. godine u Prijepolju (Sandžak, Srbija), a poginuo je 6. aprila 1945. godine u završnim borbama za oslobođenje Sarajeva. Posthumno je odlikovan ordenom narodnog heroja Jugoslavije.

„Valter je u završnim borbama oslobođenja Sarajeva uspio spasiti Električnu centralu koju su Nijemci htjeli uništiti.... Neprijatelj je zapalio Fabriku duhana, Tvornicu Ključ i još neke objekte, ali su oni najznačajniji ipak sačuvani. Sačuvana je i Električna centrala u čijoj je odbrani poginuo i Valter“, kazala je u ranijem razgovoru za Deutsche Welle Nađa Biser-Taso, koja je sa prvim gupama partizana ušla u Sarajevo aprila 1945.

„Vidite li ovaj grad? To je Valter" – iz filma „Valter brani Sarajevo"

U međuvremenu je snimljen i film „Valter brani Sarajevo“ u režiji Hajrudina Šibe Krvavca. Film je na Televiziji Sarajevo prikazivan gotovo svakog 6. aprila od 1972. godine, što je priču o sarajevskom ilegalcu i simbolu otpora pronijelo od glavnog grada BiH i tadašnje Jugoslavije, sve do daleke Kine u kojoj je djelo legendarnog Šibe postalo najgledanijim filmom svih vremena.

Svjesni činjenice da priča o Valteru i onome što on predstavlja daleko prevazilazi lokalne okvire, tim Filmskog centra Sarajevo, na čelu s direktorom Jasminom Durakovićem, osniva filmski i multimedijalni muzej „Valter brani Sarajevo“.

„Povijest na Balkanu se vrlo često vrti u krug i puna je paradoksa. Iako je Muzej 'Valter brani Sarajevo' jedna čista i potrebna priča o sjajnim momentima kinematografije na ovim prostorima, on sa sobom donosi i ozbiljne historijske dimenzije“, kaže Jasmin Duraković za Deutsche Welle.

Duraković pojašnjava da zbog priče o čuvenom pripadniku pokreta otpora i antifašisti Valteru, muzej razvija kulturu sjećanja, podsjeća na mrak fašizma i borbu protiv tog zla. „Svako vrijeme ima svoje fašiste“, pa tako i ono iz devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je 6. april još jednom upisan u historiju Sarajeva. Tog dana 1992. godine počinje opsada glavnog grada BiH – najduža koja se pamti u modernoj historiji.

„Ideja fašizma još živi"

„Istovremeno, tokom opsade Sarajeva agresori na ovaj grad gađali su i objekte kulture poput nekadašnjeg Filmskog studija Jagomir i meta su bili i filmovi, pa i film 'Valter brani Sarajevo'. Srećom, zahvaljujući filmskim radnicima koji su ostali u gradu spašeni su u posljednjem trenutku. Ovaj primjer govori da borba protiv fašizma nije samo stvar prošlosti, nego da ta priča traje. Umberto Ecco je ne tako davno napisao da 'ideja fažizma još živi i jedini način da joj se stalno suprostavljamo je ideja antifašizma'. Pored svega ostalog, i zato je ovaj muzej potreban Sarajevu i ovome dijelu Evrope i svijeta“, kaže Duraković.

Pojedini kritičari tvrde da su poslijeratni događaji, vrijeme tranzicije obilježeno brojnim političkim i drugim aferama, visokom stopom korupcije i odsustvom morala u mnogim oblastima gotovo protjerali Valterov duh iz Sarajeva. 

„Ako posmatramo opštu društvenu klimu u glavnom gradu BiH, onu koju svakodnevno kontaminiraju mediji i njihovi politički nalogodavci, onda bismo mogli reći da je duh Valtera Perića, bar ono što u svjetonazorskom smislu uz njega vežemo, gotovo protjeran iz Sarajeva“, kaže novinar Oslobođenja Đorđe Krajišnik.

On pojašnjava da je većina onoga što se danas u javnom prostoru odnosi na antifašističku prošlost Sarajeva deklarativne ili revizionističke prirode, upozoravajući da se ne mogu istovremeno njegovati slobodarske ideje i veličati sluge nacističkih okupatora.

Duh Valtera nije potpuno protjeran iz Sarajeva

„Time se stvara jedna šizofrena ideja pomirenja nemogućeg, u kojoj smo čas za Valtera kad je to medijski poželjno, a čas za Mustafu Busuladžića, jer su 'mrski komunisti' obmanjivali naš narod o ustašama u Sarajevu. Sve nas to upućuje na zaključak da je sa duhom Valtera Perića ovdje prilično klimavo“, kaže Krajišnik za Deutsche Welle.

Ipak, iako su mnoge bitke za antifašizam i njegovu važnost u ovom gradu izgubljene, nužno je reći da duh Valtera Perića nije potpuno protjeran iz Sarajeva, ističe naš sagovornik. 

„Valterov duh je marginalizovan, ali on se kao osjećaj pravde i opredjeljenosti za svijet utemeljen na istinskim slobodarskim idejama kakav antifašizam jeste, nalazi u mnogim stanovnicima ovog grada. Preciznije, koliko god se stvari doimale lošima, u Sarajevu još uvijek postoji dovoljno alternativnih prostora, grupa i pojedinaca sposobnih da stvore paralelni subverzivni univerzum suprotan revizionističkim atavizmima. Valterov duh nam je potreban. Možemo se možda zavaravati kako je priča o antifašizmu prošlost i nešto prevaziđeno na što se ne trebamo osvrtati, ali stvarnost nam sve jasnije govori da trebamo biti itekako budni u ovim nemirnim vremenima“, ističe Krajišnik.

Ugledni bosanskohercegovački režiser Haris Pašović kaže da Sarajevo još uvijek ima svoju „bazu otpora“, kako u politici, tako i drugim društvenim pojavama.

Treba misliti i na budućnost

„Sarajevo ima taj svoj vjekovni duh otpora i on i danas postoji. Naravno da u ovim turbulentnim vremenima ima i drugih tendencija. Svjedoci smo svakodnevnih pojava koje nas iznenađuju svojom agresivnošću, neodmjerenim ili neprimjerenim sadržajem, ali ja vjerujem u Sarajevo koje se odbranilo od svega što je uništavalo taj duh različitosti, taj duh jedne kompleksnosti što je i suština ovoga grada“, kaže Pašović za Deutsche Welle.

Pašović je autor „Sarajevske crvene linije“, projekta izrazito snažne, emotivne poruke kojim je 2012. godine obilježeno stradanje Sarajlija u ratu devedesetih godina. Tada je u glavnoj sarajevskoj ulici poredana 11.541 stolica za svakog građanina ubijenog tokom opsade 1992-1995. On se slaže da treba njegovati kulturu sjećanja, ali ne nauštrb budućnosti.

„Sarajevska crvena linija bila je snažna poruka koja upozorava na prošlost, ali treba misliti i na budućnost, na razvoj... Mislim da mladi ljudi koji su rođeni poslije rata sada odrastaju u drugačijim okolnostima, žele jedan drugačiji život koji nije toliko opterećen istorijom. Naravno, treba se sjećati svega onoga što je obilježilo, ne samo istoriju Sarajeva nego i Evrope, ali je istovremeno jako važno gledati naprijed, u budućnost. Važno je od Sarajeva napraviti jedan uzbudljiv Evropski grad, jednu svjetsku destinaciju gdje će ljudi dolaziti i da rade i da se zabavljaju i da se provode i da nešto nauče. To je grad u kojem želim živjeti“, kaže Haris Pašović.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android