List Tageszeitung počinje reportažni zapis opisom šefa Crvenog krsta u Bihaću Selama Midžića, koji oslikava situaciju sa migrantima u Bihaću.Midžić precizno govori o navali migranata u pravcu sjeverozapadne Bosne, koji dolaze preko Turske, Grčke i Srbije i sažima problem u dvije rečenice. „Oni bi što prije da bježe odavde ali ne mogu. Na leđa našeg malog grada tako je pao cijeli teret  evropskog problema migracija." 

Autor teksta potom ukazuje da se Bihać tek počeo pomalo oporavljati od rata koji je bjesnio od 1992 do 1995. kao i da su na rijeci Uni, koja je jedna od rijetkih čistih prirodnih oaza u Evropi nikli mnogi restorani, poznati po pastrmki, koji čekaju na turiste.

"Donedavno je Bihać bio atraktivan za turiste iz regiona, Evrope pa i Saudijske Arabije, ali od kako su migranti stigli u ovaj grad, primjetan je pad turističkih posjeta. Stoga je gradska uprava prošle godine odlučila da migrante premjesti na periferiju. No oni su dijelom smješteni u bivšoj fabrici bijele tehnike BIRA i zbrinuti uz pomoć Međunarodne organizacije za migracije IOM. Ali taj izbjeglički smještaj puca po svim šavovima, kaže za TAZ šef lokalnog Crvenog krsta Selam Midžić, navodeći razloge zbog kojih je vlada u Bihaću bila primorana da izmjesti migrante na izvikanu lokaciju Vučjak. „Ovadeponija smeća je početkom juna jednostavno prekrivena sitnim granulatom a onda poravnata šljunkom. Pri tome se nije razmišljalo o otrovnim gasovima i smeću koje može izaći na površinu", navodi pri tome TAZ.

"Nema alternative"

Potom se u članku opisuje atmosfera u izbjegličkom kampu Vučjak. Ispred jednog šatora prodaju se krompiri, paradajz, paprika i krastavci. Pakistanac Muhammed Junes kupuje povrće u obližnjem selu i preprodaje ga u kampu. „Kaže ‚bavim se malo biznisom‘ i dodaje da je većinom pješke prešao 3.000 km i preko Irana, Turske i Grčke, pa onda preko Sjeverne Makedonije i Srbije stigao tu gdje je sad. Cilj mu je Italija. ‚Uspjeću‘, kaže ovaj mišićavi mladi čovjek." A onda se, piše dalje TAZ, na iznenađenje svih  oglašava čovjek na njemačkom. "Aspaver neće da kaže svoje puno ime, 30 mu je godina i ranije je bio u Berlinu. Prije četiri godine je došao u velikom talasu izbjeglica, pristojno je naučio njemački i snalazio se praveći pice po Berlinu. A onda je stigla odbijenica  za azil. U martu ove godine prisilno je vraćen u Pakistan. „Izdržao sam četiri sedmice, a onda sam ponovo krenuo nazad‘. I to istom rutom preko Afganistana, Irana, Turske i zemalja Balkana”, citira ovog migranta TAZ i navodi da Aspaver ponovo ilegalno želi u Berlin jer, kako kaže, nema druge alternative.

Ali migranti se najprije moraju probiti do Hrvatske i to planinom Plješevicom. Put kojim se kreće na ovu planinu je na kraju izbjegličkog logora. Svaki dan migranti kreću na put, nekad i u grupama od po 30 ljudi. "Ali, mali je broj onih kojima uspije da se probiju", kaže Aspaver u članku TAZ-a i pokazuje na jedan šator Crvenog krsta, ispred kojeg migranti sa ranama na nogama, strpljivo u redu čekaju na tretman. "Jedan skida pantalone do koljena. Pun je plavih masnica i otvorenih rana. ‘Imao je sreću, nema lomova', komentira Aspaver. Sljedeći u redu, jedan 18-godišnjak, ljutito izusti: ‚Moja noga je slomljena. Hrvatski policajci su me udarali, uzeli mi novac i uništili mi mobilni‘. Svi muškarci u redu potvrđuju da su i sami to doživjeli. Samo onaj ko ima 1.000 do 3.000 eura da plati krijumčare koji opet imaju dobre kontakte sa hrvatskim policajcima imaju bolje izglede da se domognu Evrope", piše TAZ.

"Skandal koji se ničim ne može nadmašiti"

A onda se vrata šatora Crvenog krsta otvaraju. U toj improvizovanoj ambulanti  je novinar iz Dortmunda Dirk Planert, kojeg novinar TAZ-a opisuje ovako: "Došao je sredinom juna da predstavi izložbu slika koje je u Bihaću napravio tokom rata 1993/94. Planert je bio jedan od rijetkih novinara kojem je uspjelo da se probije do opkoljenog Bihaća.  O tom vremenu kaže: „Bilo je pakleno.  Bilo je dana kada su Srbi ispaljivali i 2.000 granata na grad'. Planert je tada pokušavao da pomogne ljudima u opsadi i uspjelo mu je da humanitarnu pomoć doveze u grad.. A kada je sredinom juna 2019. vidio šta se dešava u Bihaću, sopstvenim novcem je kupio medikamente i podigao prvu ambulantu. U međuvremenu mu pomaže nekoliko turistkinja iz Austrije, jedna doktorica i jedna medicinska sestra, koji su produžili svoj odmor i pridružili se Planertu u zbrinjavanju povrijeđenih migranata."

U 15 sati je vrijeme za ručak. Supa sa povrćem i rezancima i jedna kriška hljeba. Šef Crvenog krsta sliježe ramenima i kaže da to zapravo nije dovoljno, te da dobrovoljnim novčanim prilozima lokalnog stanovništva oni pokušavaju da migrantima obezbijede najosnovnije. Planert ukazuje kako predstavnici međunarodnih organizacija "prolaze sa svojim modernim terenskim vozilima, umjesto da izađu iz kola i pomognu". No, za IOM i UNHCR je izbjeglički logor Vučjak ilegalan. Gradske vlasti, kako kažu predstavnici ovih organizacija, "ne bi smjele da ovdje šalju migrante". List potom citira šefa lokalnog Crvenog krsta Midžića primjećuje „Baš ovdje u Bihaću ljudi moraju nositi teret politike EU i zatvorenih granica". Cijelu priču  novinar TAZ-a zaokruđuje riječima: „A to što jedna EU-zemlja poput Hrvatske smije da nekažnjeno krši UN-konvencije i da silom vraća izbjeglice u Bosnu je skandal koji se ničim ne može nadmašiti."

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android