U kolapsu fabrika odjeće Rana Plaza na periferiji Dake, glavnog grada Bangladeša, 24. aprila 2013. poginulo je 1.138 ljudi. Međunarodna organizacija rada (ILO) je tu katastrofu svrstala „među najveće industrijske nesreće u istoriji".

Deceniju kasnije situacija u toj industriji se može opisati kao mješavina reformi i beskonačne borbe za bezbjednost radnika.

Tako je 2013. na snagu stupio takozvani Bangladeški sporazum koji je sindikatima dao veću moć, a brendove proglasio zakonski odgovornim za bezbjednost fabrika. Potpisalo ga je više od 220 brendova. Važio je do 2018. i od tada je obnovljen kao „Međunarodni sporazum".

Prema NVO Clean Clothes Campaign sa sjedištem u Holandiji, sporazum je bezbjednijim učinio preko 2,5 miliona radnika u više od 1.600 fabrika u Bangladešu. Samo dva brenda su bila sudu zbog kršenja sporazuma.

„To je dramatična promjena u pogledu bezbednosti radnika u fabrikama koje su obuhvaćene sporazumom. Niko više tamo ne treba da se plaši da će biti povrijeđen na taj način", rekla je za DW Alke Besiger, zamjenica generalnog sekretara sindikata Uni Global Union sa sjedištem u Švajcarskoj.

Međutim, još prije katastrofe u Rana Plazi postojao je prijedlog sporazuma za regulisanje bezbjednosti fabrike. Potpisala su ga dva brenda.

„Pomislite samo šta je moglo da se spriječi da su brendovi ranije potpisali", kaže Kristi Midema, koordinatorka Clean Clothes Campaign.

„Bila je duga borba da se ta dva brenda navedu da potpišu, a postojala je klauzula u kojoj je pisalo da će stupiti na snagu tek nakon što potpišu bar četiri brenda. Još nije ni bio operativan", rekla je ona za DW.

Nakon Rana Plaze, brendovi su tražili da potpišu pravno obavezujuće sporazume, rekla je ona, „jer za njih nije bilo izlaza i bilo je veoma zgodno što je prijedlog već bio na stolu".

Evropa vodi, Amerika zaostaje

Evropa je prednjačila u suzbijanju kršenja ljudskih prava u lancu snabdijevanja. Njemačka je uvela odgovarajući zakon koji je na snazi od 1. januara ove godine, koji obavezuje njemačke firme da se pridržavaju sporazuma o ljudskim pravima. Firme za koje se utvrdi da koriste dječiji rad, prinudni rad i neadekvatne bezbjednosne standarde očekuju kazne i do 400 miliona evra i do 2% prosječnog godišnjeg prometa.

EU je u februaru 2022. objavila nacrt odgovarajućeg zakona, koji tek treba da bude predstavljen Evropskom parlamentu.

Neki veliki brendovi nastavljaju da izbjegavaju potpisivanje međunarodnog sporazuma koji štiti bezbjednosne standarde. Među njima su i njemački brendovi Tom Tailor i Deichmann, švedski gigant IKEA i američki Amazon.

SAD su posebno otporne na reforme. U julu 2013, američki brendovi Gap i Valmart objavili su sopstveni program, koji su zagovornici sporazuma odbacili kao korporativnu šemu koja izbjegava sindikate. Poslije pet godina, ta američka alijansa je proglasila svoj posao „gotovim".

„Vlasnici fabrika mogu u bilo kom trenutku da stave proizvode ispred požarnih stepenica", kaže Babul Akter, generalni sekretar Bangladeške federacije radnika industrije i tekstila i jedan od osnivača Centra za radničku solidarnost Bangladeša.

Akter, koji je 2010. bio u zatvoru u Bangladešu zbog svog sindikalnog rada. On je za DW rekao da je potrebna „stalna inspekcija" fabrika zbog čega „posao nikada nije završen".

Besiger se plaši da će „sve dok ne postoje strožiji zahtjevi vlade SAD, ti brendovi nastaviti da se izvlače".

Neisplaćene plate i kršenje sporazuma

Međunarodni sporazum ima i svoja ograničenja. Prvenstveno je fokusiran na pitanja bezbijednosti u fabrici i ne bavi se ključnim pitanjima, prije svega krađom plata i masovnim otpuštanjem.

Tokom pandemije korone, radnici u tekstilnoj industriji širom Azije, posebno u lancima snabdijevanja kompanija kao što su Nike, Levi Strauss & Co. i North Face, doživjeli su krađu plata i gubitak prihoda.

Njemačka firma s.Oliver je nedavno platila 100.000 evra za 2.000 bivših radnika u Indoneziji koji su po zakonu dugovali 5 miliona evra otpremnine.

Samo nekoliko sati prije urušavanja fabrike Rana Plaza, banke u prizemlju kompleksa zatvorile su svoja vrata dok su fabrički radnici bili primorani da uđu u nebezbjednu zgradu.

„Male plate i nedostatak sindikalnog predstavljanja doveli su do toga da su ljudi osjećali da moraju da se vrate na posao. Nisu mogli da izgube dan ili cijeli mjesec plate", rekla je Miedema.

Ipak, poslije katastrofe, sporazum je proširen na Pakistan. To je zaista bilo neophodno, kažu aktivisti nakon što je u požaru u jednoj fabrici 14. aprila povrijeđeno na desetine ljudi. Sporazum takođe ima ograničen vremenski okvir i o njemu se mora pregovarati svakih nekoliko godina.

To je problem, ističe Miedema, jer svaki put morate „posvetiti mnogo energije" pregovaranju o novom sporazumu. „Pružate priliku onima koji bi htjeli slabiji sporazum. Trošite mnogo energije sa ljudima koji se bore protiv sporazuma."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu