Nema tome ni tri godine. I tada je bila nedjelja, prva nedjelja u lipnju. Njemačka je upravo priređivala sastanak na vrhu zemalja G7 u bavarskom Elmauu i sve kamere su bile usmjerene na taj mega-događaj.

A onda je eksplodiralo u Frankfurtu i pogodilo predsjednika uprave Deutsche Bank. Anshu Jain, lukav Britanac indijskog porijekla mora otići. Na njegovo mjesto dolazi drugi Britanac, John Cryan. I po tipu nešto posve drugo od mladalačkog Jaina, to je prije zagriženi radnik zbog čega je u dvostrukom tornju banke iza leđa brzo dobio nadimak Mr. Grumpy – mrzovoljac. Cryana je doveo Paul Achleitner, predsjednik nadzornog odbora. Gospoda se međusobno poznaju, međusobno se cijene.

Cryan se dao na posao. Držao se u pozadini, mjesecima u javnosti nije bilo čak ni njegove aktualne fotografije. Britanac se prihvatio željezne metle u čišćenju i prihvatio činjenicu da je tu rekordni gubitak od skoro sedam milijardi eura. Podesila se strategija, promijenjena je gotovo čitava uprava. Uspio je savladati i goleme probleme, prije svega veoma skupi pravni spor sa SAD. Treba se samo nakratko sjetiti jeseni 2016: bilo je riječi o mogućih 14 milijardi dolara kazne, to bi banku odvelo u propast. U Berlinu se već raspravljalo o državnoj pomoći. Zasluga je Johna Cryana da se najgore ipak nikad nije dogodilo.

Čovjek bez sreće

Uvijek je iznova tražio za malo strpljenja: treba vremena ispraviti sve silne grijehe iz prošlosti. Ali glupo je da su i mnoge druge banke griješile i također plaćale milijardske kazne. No dok su druge, prije svega velike američke banke u međuvremenu već naveliko zarađivale novac, Deutsche Bank je padala sve dublje na međunarodnim ljestvicama. Svjetski vrh, koji se nekad imao pred očima, je u međuvremenu definitivno nestao sa horizonta ovih bankara iz Frankfurta.

Kada je došlo i do loma između Cryana i predsjednika nadzornog odbora Achleitnera, teško reći ovako sa strane. Vjerojatno nedugo prije posljednjeg Božića kad je postalo jasno da Cryanu niti po treći put za redom neće uspjeti za banku ostvariti dobit. Razlog tome su doduše bile porezne reforme Donalda Trumpa i tako je od predviđenog plusa ipak ostao tek minus. Ali to, kao i obično, nikoga ne zanima. Achleitner je očito bio ukupno nezadovoljan sa Performance, kako se danas bankarski kaže, dakle ukupnim rezultatom Cryana. Samo jedan primjer: zbog Brexita je potrebno preseliti 4000 investicijskih bankara iz Londona, većinom u Frankfurt. Što je već učinjeno? Malo, da ne kažemo ništa. Nije ni čudo jer su i ljudi koji rade na projektu u 90 posto slučajeva Britanci. A odgovoran: John Cryan.

Povratak izvoru?

Sad dakle opet jedan Nijemac sjeda na čelo Deutsche Bank i to jedan koji je još prije 30 godina došao kao pripravnik u filijalu Deutsche Bank u Bielefeldu. Chistianu Sewingu se ne može pozavidjeti na njegovoj zadaći. Već i zbog toga što su veliki dioničari već unaprijed bili mišljenja kako je on previše mlad za tu zadaću. To se teško može nazvati povjerenjem u novog predsjednika uprave. Jasno je i da je ovom kadrovskom odlukom predsjednik nadzornog odbora Achleitner izveo promjenu poslovne politike koja će imati posljedica i na strateško pozicioniranje te banke. Dakle, Deutsche Bank treba biti više „deutsche", njemačka? Manje investicijskog bankarstva po čitavom svijetu, više osnovnih bakarskih poslova na domaćem tržištu?

Upravo tu leže zamke za novog šefa. Opet će se trošiti vrijeme i napori u traženju nove strategije. I to u doba gdje konkurencija sve više odmiče. Niti to sa domaćim tržištem neće biti jednostavno: u Njemačkoj ima preko 1600 banaka. Mnoge od njih već odavno dobro stoje sa bankarskom podrškom malim i srednjim poduzećima, tu nitko nije čekao ljude iz Deutsche Bank. A i veliki koncerni su već odavno našli druge novčarske kuće da im pomognu u fuzijama ili preuzimanju drugog poduzeća.

Deustsche Bank, nekoć ikona i div svijeta novca Njemačke je samu sebe već odavno spustila na normalnu visinu. Vrijednost njenih dionica je loša šala, od ugleda su ostale samo krhotine. Banka je zapravo kandidat da je netko preuzme, ali to si nitko neće navući na vrat. Slijedeći koji bi trebao pokupiti svoje stvari je sad predsjednik nadzornog odbora, Paul Achleitner. Deutsche Bank u tom stanju nitko ne treba. A on je imao dovoljno vremena to promijeniti. Što je učinio, osim što stalno mijenja direktore? Zapravo ništa.