Kad je nastavnik povijesti Karl-Otto Kirst prethodnih godina htio svojim učenicima pokazati neki film, to je uvijek bilo dosta komplicirano. "Morali smo ili u učionici postaviti cjelokupnu tehniku ili otići u prostoriju s kompjutorima." Ni deset godina nije prošlo od toga. Danas je u učionici postavljena bijela interaktivna tabla, a učenike od prezentacije filma dijeli samo nekoliko klikova.

Digitalizacija je uvedena i u učionice u Njemačkoj, što je i normalno. Jer, učenici u današnjem vremenu za referate i testove u školi istražuju na internetu, nastavnici koriste digitalne medije za pripremu nastave.

I dok su učenici prije 20-ak godina još morali napisati na tablu: "Molim ne brisati!", kako bi od mokre spužve sačuvali mukotrpno napisane tekstove i računice, danas učenici i nastavnici to digitalno memoriraju.

Teza o "digitalnoj demenciji"

To sve zvuči tako jednostavno i u međuvremenu jako blisko. Ali otkad je neuro-znanstvenik Manfred Spitzer prošle godine u svome bestseleru "Digitalna demencija" u javnosti izrazio kritiku zbog modernih medija, o toj temi se u Njemačkoj žestoko raspravlja. Spitzerova teza da pametni telefoni i računala zaglupljuju djecu skreće pozornost na pitanje - koji značaj bi digitalni mediji trebali imati u školama i kako se škole mogu prilagoditi digitalnoj životnoj stvarnosti današnjih učenika?

"Digitalni mediji igraju veliku u ulogu u svakodnevici učenika", kaže Dagmar Missal, pedagoginja u medijskom savjetovalištu pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija, ustanovi Ministarstva obrazovanja i komunalnih udruženja koja pomaže škole pri korištenju novih medija. Ako digitalizacija svugdje zauzima sve veću ulogu, onda ona mora postati i dio kulture učenje u školama, i to one koja ne reflektira samo kritično digitalne medije, već ih koristi i kao sredstva za učenje i podučavanje, poručuje Dagmar Missal.

"Tehnička oprema u školama je skromna"

No škole u Njemačkoj su tehnički različito opremljene. "U mnogim školama je oprema skromna", kaže Christian Spannagel, profesor matematike na Pedagoškom sveučilištu u Heidelbergu i voditelj tamošnjeg Instituta za obradu podataka i informatiku. Prema rezultatima jedne aktualne studije, opće i stručne gimnazije u Njemačkoj su često bolje tehnički opremljene od ostalih škola.

Za nedovoljnu tehničku opremljenost međutim nisu krive škole. Mnoge si jednostavno s financijske strane gledano ne mogu priuštiti da učenicima na raspolaganje stave najnovija tehnička sredstva, koja bi u biti bila potrebna za nastavu u skladu s modernim vremenom. Jer škole u Njemačkoj su ovisne o financijskom stanju općina, koje nije baš uvijek najbolje.

Pritom su didaktične mogućnosti očite, smatra Christian Spannagel. Dobar primjer za to je matematika, navodi on. Tako bi se, primjerice, u geometriji mogle pomoću računala lakše simulirati određene situacije, umjesto da se komplicirano prikazuju na papiru.

Iako su prednosti očite, informatička tehnologija će tek onda pojačano biti prisutna u školama kad učenici budu smjeli koristiti vlastite uređaje - smartphone, laptope, tablet računala,... U to je Christian Spannagel uvjeren. "Bring Your Own Device" (ponesi svoj vlastiti uređaj), skraćeno BYOD, je geslo prema kojemu se nastavnik Karl-Otto Kirst već odavno orijentira u svojoj nastavi povijesti. "Kod nas postoji jedan pasus u školskom pravilniku, prema kojemu mobiteli i pametni telefoni moraju biti isključeni tijekom nastave. Osim, ako nastavnik izričito dozvoli njihovu uporabu", pojašnjava nastavnik Kirst i dodaje da se on dobro snašao s takvim pravilom te da su učenici motivirani ukoliko im se nekad dopusti korištenje tih uređaja.

Nastavnici se ne bi trebali plašiti tehnologije i pravljenja grešaka

Ali nisu svi tako skloni tehnici kao nastavnik Karl-Otto Kirst i sveučilišni profesor Christian Spannagel. Većina nastavnika hardver i softver koristi prije svega samo za prikazivanje filmova ili drugih prezentacija. Dagmar Missal iz pokrajinskog medijskog savjetovališta je uočila da se nastavnici sa strahom i suzdržanošću suočavaju s novim tehnologijama.

Christian Spannagel, koji u Heidelbergu obrazuje budući nastavni kadar, bi volio da se pruža više mogućnosti usavršavanja i obrazovanja na tom polju. Jer, nastavnici inače imaju jako stresnu svakodnevicu te nemaju dovoljno vremena da se tehnički obrazuju kako bi bili u skladu s aktualnim razvojem, kaže Spannagel i dodaje da bi volio od nastavnica i nastavnika vidjeti da s manje straha pristupaju novim tehnologijama, da se ne plaše grešaka i da se usude eksperimentirati.

Pored dobre opremljenosti škola i solidnog znanja nastavnika, nužni su i adekvatni pedagoški koncepti, navodi Spannagel. On navodi da nije dovoljno imati najbolje i najmodernije tehnologije ako nastavnici ne znaju kako da ih najbolje primijene u nastavi.

Autorice: Svenja Üing / Marina Martinović

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić