Zvuči kao uspjeh: od ovog vikenda izbjeglice zaustavljene na njemačkoj granici mogu biti vraćene u Španiju ako su tamo već podnijele zahtjev za azil. Španija je trenutno zemlja u koju pristiže najviše izbjeglica, jer je Italija odbila prijem ljudi spašenih na moru, a Grčka postala ćorsokak za većinu došljaka.

Ali, o sporazumu Njemačke i Španije je malo poznato. Nekoliko šturih redaka na Tviteru, par uzgrednih rečenica na konferenciji za štampu u Berlinu. Izgleda da je njemačkom Ministarstvu spoljnih poslova prevashodno važno da naglasi kako Španija niti traži niti očekuje protivuslugu.

Ipak se može očekivati da će zvanični Berlin i te kako voditi računa da Španija dobije potrebne resurse kako bi zbilja registrovala migrante i obradila njihove zahtjeve za azil. I o tome je tokom vikenda bilo riječi u razgovoru kancelarke Angele Merkel tokom posjete španskom premijeru Pedru Sančezu.

Sporazum nije bogzna kakav uspjeh jer tek mali broj potražilaca azila registrovanih u Španiji preko Francuske stiže do Njemačke. Još je manji broj takvih koji stižu preko njemačko-austrijske granice.

Uz to su izgleda u Madridu insistirali da proces deportacije u Španiju bude obavljen u 48 sati od pojavljivanja migranta u Njemačkoj. Ko zna kako funkcioniše njemačka birokratija ima svako pravo da sumnja da je takva brzina moguća.

Uz sve to niko ne zna koliko će Sančez sa nestabilnom većinom u parlamentu opstati u premijerskom sedlu. Sporazum može propasti sa sljedećom političkom krizom u Španiji.

Dil Berlina i Madrida je, dakle, na klimavim nogama i bez velikog efekta. Glavni cilj njemačke vlade ostaju slični sporazumi sa Italijom i Grčkom. Svi takvi sporazumi imaju prije svega funkciju u unutrašnjoj politici – njih bi kancelarka knjižila kao uspjehe i koristila za odbranu od onih koji je kritikuju zbog tobože previše liberalne izbegličke politike.

To sve ne bi smjelo da skrene pažnju sa stvarnog, ni izbliza rješenog problema: još uvijek desetine hiljada ljudi od Avganistana do posljednjeg kutka Afrike kreću na put ka Evropi pristajući na rizik da skapaju u pustinji, da se udave u Sredozemnom moru ili da ih krijumčari pretvore u roblje. Sve im izgleda bolje od ostanka kod kuće.

Kada stignu u Evropu, ovi ljudi su zapravo stigli na kontinent koji se protiv fenomena bori starim načinom – dizanjem utvrde. Dio priče je i sporazum Njemačke i Španije. On neće biti dovoljan. Djeluje da političke snage Evrope trenutno nemaju volje i snage za nešto više.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android