Kako se približava 30. godišnjica potpisivanja Daytonskog sporazuma i u Njemačkoj su se zaredale konferencije i okrugli stolovi posvećene, po uvriježenom mišljenju, glavnom izvoru svih nedaća koje tište Bosnu i Hercegovinu.

Jedna od prvih je u četvrtak (30.10. ) održana u bavarskom Regensburgu u organizacija Društva za jugoistočnu Europu u suradnji s Leibnitz institutom za jugoistočna istraživanja te projektom „seeFField" koji teži jačanju studija jugoistočne Europe u sveučilišnom gradu Regensburgu.

Zamrznuti sukob

Naslov diskusije „30 godina nakon: duboki tragovi jugoslavenskih ratova" malo odvlači od sadržaja jer se tijekom večeri isključivo govorilo o Bosni i Hercegovini. Odmah na početku razgovora, jedan od sudionika tribine, povjesničar Klaus Buchenau sa Sveučilišta u Regensburgu je povukao paralelu između aktualnih sukoba u Ukrajini i Bliskom istoku i rata u Bosni i Hercegovini ustvrdivši da ovaj posljednji „zamrznut" ali nikad okončan što se manifestira gotovo svakodnevno kroz vijesti koje dolaze iz tog dijela Europe.

Sudionici rasprave, redom povjesničari ili kulturni radnici, nisu se osvrnuli na najnoviji razvoj događaja vezan uz Milorada Dodika, nego su se osvrtom na posljednjih trideset godina pokušali definirati gdje je to krenulo po zlu.

Nicola Moll, povjesničar i koordinator mreže „Memory Lab" podsjetio je na pomalo zaboravljene prosvjede u BiH prije desetak godina ukazavši na to kako su mogući narativi mimo nacionalističke platforme ali je istodobno zaključio kako su i ti prosvjedi pali u zaborav. 

Istodobno je ukazao na manje prosvjede poput onih koji su bili upereni protiv mini hidrocentrala. „Unatoč nacionalističkoj paralizi i dalje ima ljudi koji se bore za promjene u društvu i to je isto dio BiH i to ne smijemo zaboraviti", zaključio je Moll koji živi u Sarajevu.

Jugonostalgija ili ne?

Prevoditeljica Alida Bremer i profesorica kulturnih znanosti na sveučilištu u Halleu Željana Tunić su ukazale na zajedništvo u kulturnom sektoru koji mnogi trpaju u koš jugonostalgije.

„Narodi u ovom dijelu Europe su premali i oni daju mali broj književnika, glazbenika, umjetnika i zato je logično da gledaju preko granice", zaključila Bremer. Tunjić je ukazala na fenomen po kojem fenomen jugonostalgije dolazi u velikom dijelu od generacija koje su se rodile nakon raspada Jugoslavije.

No istodobno se zaključilo kako najveći pokret mladih u ovom dijelu Europe posljednjih desetljeća, onaj u Srbiji, „nema nimalo jugonostalgije".