Sergej Kanazir ima tipičnu vojvođansku obojenost u govoru, pomalo razvučene samoglasnike. Jedino se rastom ne uklapa u okolinu – mladić od dva metra često je suočen sa pitanjem da li ima crnogorske pretke. On redovno odgovara da nema. Ako radoznalci postave potpitanja, onda slijedi priča koja obično zbunjuje ljude navikle na jednostavne odgovore.

Zadranin pogrešnog imena

Sergej je rođen u Zadru početkom ljeta 1989. Otac je iz okoline Knina, a majka je rođena u blizini Benkovca. Majka radi u prodavnici, otac je zidar. U Zadru se dobro živi. Kanaziri imaju troje djece, pored Sergeja još starijeg sina i ćerku. Vrijedni su ljudi. Imaju kuću u zadarskom naselju Borik. Dodatno prodaju voće i povrće. Planiraju da urede sobe za turiste.

Ali, veliki istorijski događaji ne mare za želje i snove običnih ljudi. Uoči osamostaljivanja Hrvatske raste napetost između Hrvata i Srba. Postaje opasno biti manjina, gdje god je većina bijesna. Najprije počinju neprijatnosti na majčinom radnom mjestu, a za zidara sa pogrešnim porijeklom ima sve manje posla. Sergej je bio premali da zapamti to vrijeme straha. Ali, njegovi roditelji pamte, a on priča:

„Kao okidač odlaska kod rodbine u Mokro Polje, bila je situacija kada su jednu noć mama i tata čuli ljude koji su isped kapije razgovarali da li da bace bombu na našu kuću".

Majka sa djecom napušta Zadar. Otac dolazi tri mjeseca kasnije. Njihova nada da će se vratiti u Zadar raspršila se sa početkom rata 1991. Useljavaju se u kuću izbjeglih Hrvata kod Knina. A njihova kuća u Zadru? U nju se useljavaju Hrvati, izbjeglice iz Slavonije.

Prva sjećanja Sergej ima upravo iz tog četvorogodišnjeg kninskog perioda: "Kuća je bila trošna, tik uz magistralni put, imali smo veliko dvorište, i ogromo drvo sa velikom krošnjom koje smo zvali Kuštelić, to je bio centar našeg dječijeg svijeta”. Živi se teško, mnogo šta nedostaje. Pomaže im tetka koja radi u Švajcarskoj.

Kninske slike

Na televiziji su mrtvi ljudi, pominju se Bihać, Grahovo, Glamoč, roditelji su uznemireni. Otac je mobilisan, ali ima sreće da nije na frontu, stražar je na kapiji kninske kasarne. Pred samu operaciju „Oluja" saopštavaju mu da je prekomandovan na položaj na Dinari. Majka je to otplakala. Ali „Oluja" je brža od prekomande. Za četvrti avgust 1995. Sergej kaže da je jedan od datuma koji su obilježili njegov život: „Rano ujutru tog dana probudile su me detonacije, jer me je silina jedne izbacila iz kreveta".

Brat je sa njim u sobi, a sestra kod tetke, na drugom kraju grada. Otac je u kasarni. Majka pod granatama ide po sestru, ali ona je sa tetkom već napustila Knin. Majka se vraća po sinove. Oni čuče na paletama u komšijinom podrumu koji je bio pod vodom. Majka uspijeva da se sa djecom ukrca na „tamić" u kojem su svi željeli samo prema Srbiji. „U meni su se smjenjivali tuga, bijes,osjećanje pretrpljene nepravde i ponajviše osjećaj bespomoćnosti, neizvjesnosti i – strah".

Banjalučki narezak

Sljedeća stanica je Banjaluka, naselje Paprikovac, gdje tetka iz Švajcarske ima kuću. Najprije su se u nju smjestili majka brat i on. Sestra im se kasnije pridružila. Nisu znali šta je sa ocem. U centru Banjaluke se dijelila humanitarna pomoć za izbjeglice.

"Sjećam se nekog mesnog nareska koji sam dobio, ništa ljepše u životu nisam probao”. Sergej kaže da su neka sjećanja blijeda, a neka živa. Ponekad nije siguran da li je nešto vidio ili mu je to neko ispričao. Ali, postoje i ključne slike:

"Momenat kada su se vrata otvorila, na njima je bio moj otac koji je zagrlio moju mamu, a nas troje mu dotrčali u naručje”.

Porodica se ponovo okupila. Nisu imali ništa, ali su imali jedni druge.

Obrenovačke "varenike i kruva”

Svi zajedno odlaze dalje, za Beograd, kod rođaka, potom za Grocku, da bi se neko vrijeme skrasili u Obrenovcu. Iznajmili su trošnu kuću sa poljskim klozetom. Sergej pamti nepodnošljivi smrad. Dobijaju izbjegličke legitimacije.

"Kada sam išao kod ljekara i naslažu se zdravstvene knjižice na nekom šalteru, moja legitimacija je štrčala. Bilo mi je nelagodno zbog toga, jer sam i ja htio da imam istu knjižicu kao i ostali".

Sergej kaže da je isto osjećao i kada bi učiteljica iz njoj znanih razloga zatražila da izbjeglička djeca podignu ruke – stidio se jer je mislio da ga ostala djeca sažaljevaju. Zahvaljujući zidarskom zanatu za oca ima puno posla:

„Sjećam se da je ustajao rano ujutru, i da mu je mama spremala `varenike i kruva`, i da se vraćao kasno naveče".

Obrenovačka osnovna škola je za Sergeja bila već druga po redu. Ali, ni tu neće ostati.

Život u Mrakovačkoj

Poslije dvije godine porodica se seli u Beograd, na Petlovo brdo. Ulica se zvala Mrakovačka.

"Mom bratu, sestri i meni je preseljenje teško palo, jer smo izgubili drugare koje smo do tada stekli. Plakali su oni, plakali smo i mi”.

U jednosobnom stanu, u zgradi, porodica započinje beogradski život. Djeca su komunikativna, brzo stiču drugove u komšiluku. Ali, ubrzo osvane 24. mart 1999. Treći put od rođenja desetogodišnjem Sergeju rat svom silinom provali u život:

"Ponovo doživljavam onaj osjećaj koji sam imao četiri godine ranije, samo je sada mnogo intenzivniji, jači, možda zbog boljeg razumijevanja riječi rat”.

Poslije bombardovanja roditeljima polazi za rukom da prodaju kuću u Zadru, sa ušteđenim parama kupuju kuću u Sremskoj Kamenici kraj Novog Sada. Postaju državljani Srbije. Otac i majka dobijaju posao u lokalnoj bolnici, tu će dočekati penziju. Sergej ide u treću po redu osnovnu školu.

Poslije srednje škole upisuje agroekonomski smjer novosadskog Poljoprivrednog fakulteta. Sestra je tada već na Pravnom fakultetu, a brat kao budući sociolog – na filozofskom. Seobe su prestale.

Prepoznavanje

Studij se odužio jer Sergej od 2016. radi u Novosadskom humanitarnom centru. Počeo je sa radom u ovoj organizaciji na distribuciji pomoći izbjeglicama koji prolaze kroz Srbiju.

"Viđao sam majke sa djecom i u njihovim očima strah, zebnju i neizvjesnost. Razumio sam ih, i bilo mi je drago da im mogu na neki način pomoći. Vidio sam sebe u licima tih dječaka od pet ili šest godina iz Sirije, Iraka, Avganistana..."

Sergej se oženio prije godinu dana. Njegova supruga je Novosađanka, čiji su roditelji iz Glamoča došli na studij u Srbiju. Kaže da je njegova generacija potpuno integrisana u društvo, ne razlikuju se ni po govoru ni po ponašanju u odnosu na starosjedioce. Ali dodaje da se ni poslije 20 novosadskih godina ne osjeća potpuno Novosađaninom. Nešto nedostaje.

Šahovnica kao trauma

Godine 2006. išao je u Banjaluku na svadbu brata od tetke, one tetke iz Švajcarske koja im je pomagala u teškim danima. Putovao je preko Hrvatske. Ovaj „povratak" poslije jedanaest godina ga je uznemirio još nadomak granice. Kada je vidio „šahovnicu" na uniformama pogranične policije uznemirio se još više. Ali, u povratku sa svadbe, u Hrvatskoj ih zaustavljaju saobraćajni policajci. Opominju ih da je vezivanje na zadnjim sjedištima obavezno, puštaju ih bez kazne. Izrazito su ljubazni.

Poslije je zbog projekata Novosadskog humanitarnog centra boravio u Zagrebu i Osijeku. Doživio je gradove kao lijepe. U povratku iz Zagreba posjetio je Jasenovac. Među zabilježenim žrtvama ustaškog režima pronašao je dva Kanazira, jednog iz sela svog oca, a drugog iz Vinkovaca. Osjetio je u Hrvatskoj ono što spada u paradokse srpsko-hrvatskog odnosa – bliskost i nepovjerenje koji se prepliću:

„Ma koliko racionalno posmatrao stvari i shvatao da su ljudi i tamo i ovdje isti, uvijek mi je negdje u podsvesti da budem `na oprezu`. Ne mogu da se opustim, ako se tako može reći". Mnogo opušteniji je bio, recimo, prilikom studijskog boravka u Sjedinjenim Američkim Državama, nego u zemlji u kojoj je rođen. Da li bi sve to mogli da razumiju njegovi vršnjaci iz Hrvatske? „Mislim da ne mogu. Ne mogu ni Srbi iz Kragujevca ili nekog drugog grada u Srbiji".

Potisnute emocije

Sergej Kanazir je pronašao svoj put. Ponekad razmišlja o tome šta bi bilo da nije bilo rata, da je odrastao u Zadru. Ako glasno razmišlja obično dobije od svoje okoline šaljiv odgovor da bi bio drugi Petar Grašo. Prema Zadru nema neki određen odnos, zato što nedostaju uspomene. Možda bi ga posjetio kada bi otišao da vidi rodna sela svojih roditelja u Krajini. Ili ono što je od njih ostalo. Kako doživljava godišnje avgustovsko slavlje u Hrvatskoj?

„Aktiviraju se duboke emocije, koje su potisnute, ili se o njima ne priča. Vjerujem, sa obje strane".

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android