Gabriele Palm-Funke se još dobro sjeća trenutka kada je prije dvanaest godina počela istraživati obiteljsku prošlost. Sa sinom i majkom je krenula posjetiti majčino rodno mjesto u Šleziji, u današnjoj Poljskoj. Za večerom su sjedili za stolom i pričali o prošlim vremenima, o Gabrielinom pokojnom djedu. I odjednom je majka rekla: „Te ljude sa žutom zvijezdom nikad neću zaboraviti".

Palm-Funke je u tom trenutku doživjela šok, ali to nije pokazivala. Iste večeri je saznala da je njezin djed bio čuvar u koncentracijskom logoru Trzebinia (naslovna fotografija) nedaleko Auschwitza. Kao šestogodišnjakinja, Gabrielina majka je posjetila ovo mjesto i sjeća se logoraša sa žutom davidovom zvijezdom na rukavu.

Nakon povratka u Njemačku teologinja Palm-Funke je počela istraživati po datotekama, sve dok u jednoj knjizi nije pronašla svjedočenje jednog preživjelog logoraša koji je njezinog djeda, bivšeg čuvara Luboeinskog zbog brutalnosti nazvao „životinjom". „U tom trenutku mi je gotovo pozlilo", priča Palm-Funke. Obuzeo ju je beskrajan osjećaj ljutnje i srama. I prije svega pitanje: zašto nitko u obitelji nije govorio o djedu koji nikad nije bio kažnjen, iako je ustrijelio jednog 17-godišnjaka?

Samo mali dio osuđen

No Gabrielin djed nije iznimka. Procjenjuje se da je za vrijeme nacionalsocijalizma između 200 i 250 tisuća stanovnika Njemačke i Austrije, kao i mnogi „Folksdojčeri" iz cijele Europe sudjelovalo u ratnom zločinu. Samo jedan mali dio je nakon rata i osuđen.

No kad je u pitanju odnos prema razdoblju između 1933. i 1945., Njemačka je učinila dobar posao za što se i međunarodno uzima kao primjer nekim drugim zemljama koje se teško nose sa suočavanjem s povijesnom istinom. U Njemačkoj postoji veliki broj spomenika i spomen-ploča. U školama se uči o nacionalsocijalizmu. No unatoč tomu je ova tema u obiteljskom krugu ostala tabu. I to do dana današnjeg.

Lojalnost prema obitelji je sad manje važna

32-godišnja Lena Ditte Nissen od svoje 14 godine zna da je u njezinoj obitelji bilo počinitelja. U svom stanu u Kölnu nam pokazuje fotografije svoje prabake Nanne Conti, predsjednice strukovne udruge babica za vrijeme tzv. Trećeg Reicha. I odgovorne za sustavno ubijanje novorođenčadi s invaliditetom. Tu su i slike ujaka njezinog oca, Lea Contija koji je kao voditelj zdravstvene uprave sudjelovao u pokusima na ljudima.

Ove jeseni će Nissen sjećanja svoje prabake preraditi kroz jedno umjetničko djelo. Snimke koje ju pokazuju kao brižnu majku i istodobno uvjerenu nacionalsocijalisticu. Lena Ditte se pojačano počela baviti poviješću svoje obitelji u trenutku kada su desni populisti počeli ulaziti u lokalne parlamente a 2017. i u Bundestag. „Upravo sada je važno govoriti o počiniteljima u vlastitoj obitelji mada ponekad postoji unutarnji otpor", kaže Nissen. A taj unutarnji otpor povezuje s odanošću obitelji. „Ne želite biti netko tko baca ljagu na obitelj", kaže.

Već nekoliko mjeseci kelnska umjetnica je dio jedna grupe koju sačinjavaju članovi obitelji počinitelja, ali i žrtava iz vremena nacionalsocijalizma. Peter Pogany-Wnendt pripada ovim potonjim. Njegovi roditelji, mađarski Židovi, su preživjeli Holokaust, njegov djed i baka nisu. U svojoj psihoterapijskoj ordinaciji u Kölnu na zidu stoji njihova slika.

Pogany-Wnendta zaokuplja taj zid šutnje koji vlada kada je u pitanju ovo vrijeme. Mnogi koji su sudjelovali u Holokaustu nikada o tomu nisu govorili. „Podsvjesno su ovu neobrađenu krivnju i sram prenijeli i na sljedeću generaciju. Činjenica da desne parole i antisemitizam opet bujaju u Njemačkoj može biti posljedica ovakvog ponašanja", smatra Pogany-Wnendt.

Desetljetna šutnja

Poput Lene Ditte Nissen i Gabriele Palm-Funke i Guy Hofmann je krenuo u potragu za počiniteljima u vlastitoj obitelji. Prije nekoliko godina je naišao na jedan članak o svom praujaku koji je tijekom Trećeg Reicha vodio jednu važnu ustanovu u Münchenu i koji je kratko prije završetka rata ubio jednog pripadnika pokreta otpora. Hofmann je odrastao u blizini mjesta zločina, kao dijete je tamo često prolazio. No da je u tomu svemu sudjelovao i netko iz njegove obitelji, o tomu se kod kuće nije govorilo.

Hofmann ima osjećaj da stoji na početku istraživanja. „Što više informacija sakupim to mi je lakše", kaže. No gorak osjećaj u ustima je uvijek prisutan. „Često me prati osjećaj da blagostanje moje obitelji može biti povezano s oduzimanjem imovine Židovima", kaže.

Nedavno se susreo s unukom čovjeka kojeg je njegov praujak ustrijelio. I dalje mu je važno rasvijetliti i posljednju tamnu tajnu svoje obitelji.