Čovjek sjedi, kao i skoro svi gosti, okrenut leđima ulazu u franjevački manastir u centru grada. Ne želi da ga prepoznaju. Njemu je više nego neprijatno da tu ispod plastičnog krova sjedi na hladnoći kako bi dobio besplatan ručak. "Razlog koji me dovodi ovdje je nedostatak novca."

Na prvi pogled se ne vidi da je siromašan

Da će jednog dana morati na tako nešto da pristane, kaže, nije mogao ni zamisliti. Na prvi pogled se na njemu ne primjeti da je siromašan. Dobro je odjeven i govori tečno. Ali, sa 250 evra mjesečno, kaže, mora da sastavi kraj s krajem. Stanarinu, električnu energiju i grijanje plaća država. Ovaj 80-godišnjak, danas, nakon dvije operacije zbog raka i moždanog udara, mora svakodnevno da uzima tablete, od kojih pojedine mora sam da plaća. Takođe doplaćuje i slušni aparat. Nekada je bio angažovan na poslovima međunarodne špedicije. Proputovao je cijelu Evropu, Srednji istok i sjevernu Afriku. Dok to priča njegove plave oči na trenutak zasjaje, ali onda ponovo postaju ozbiljne.

"Penziono osiguranje i doprinosi koje sam uplaćivao iz inostranstva su na neki čudan način nestali. Inače bih imao dvostruko veću penziju." Jer, neophodne dokumente, koji dokazuju da je novac za penziono osiguranje uplaćivan, ovaj stariji gospodin je izgubio. No, papirologije i birokratije mu je svakako preko glave. A drugima ne vjeruje.

"Ako hoćete nekog samo nešto da upitate, odmah odgovaraju kontra-pitanjem: šta ja imam od toga? Niko ne želi da se opterećuje mojim problemima. Ili samo kažu da nemaju vremena", kaže ovaj penzioner. Takva iskustva su ga odvela u izolaciju. "Radije se povlačim u sebe, jer ne želim da bilo koga opterećujem svojim problemima i da ljudima idem na živce."

Podijeli se oko 180 obroka dnevno

Tako ovaj penzioner sam sjedi i u ovoj narodnoj kuhinji u franjevačkom manastiru, dok mu jedan od saradnika donosi prepun tanjir. Tu je pohovana piletina s pirinčem, te šarena salata. Raduje se i kada ga neko od poznanika pozove na neki koncert. Kaže i da čita mnogo. Ali, poražava ga profil ostalih korisnika narodne kuhinje. To su mahom ljudi sa gomilom tetovaža, pijanci... I brat Antonije morao je da se navikne na milje iz kojeg dolaze ti ljudi. "To je bilo prilično čudno: ti ljudi smrde. Bilo je strašno. I potrajalo je nekih 14 dana, a onda je sve to postalo strast."

A od tada je prošlo 16 godina. Ispočetka su siromašnima dijelili sendviče. Danas, međutim, podijele u prosijeku 180 obroka dnevno. No, pri kraju mjeseca, kada novca ponestane, manastirsko bratstvo podijeli i do 220 obroka. Posjetioci mogu takođe da koriste i toalet i tuševe. Narodna kuhinja se finansira isključivo dobrovoljnim prilozima, a to postaje sve teže, žali se ovaj monah. No, ipak, kaže, sve to mu pričinjava zadovoljstvo. "Raduje me kada su gosti zadovoljni, kada idu preko dvorišta i kažu "hvala" ili "danas je bilo baš ukusno". To je zapravo ono najvažnije", kaže monah Antonije.

Autori: Karin Jeger / Svetozar Savić

Odgovorna urednica: Mehmed Smajić