Knjigu „Dostojanstvo za nestale" izdali su Fond za humanitarno pravo (FHP) i Fond za humanitarno pravo Kosovo (FHKP) koji su na osnovu 6.714 dokumenata i 2.007 izjava, došli do preciznih podataka o životu i okolnostima nestanka ljudi na Kosovu od početka 1998. do kraja 2000. godine.

Ta knjiga je o „nezakonito uhapšenima i zarobljenima, izdvojenima iz kolone, odvedenima iz kuće, sa posla, iz njive, izbačenima iz kuće, presretnutima na putu – kojima se od tada gubi svaki trag, kao da nisu postojali. To je pokušaj da se sjećanje na 1.636 nestalih, koje živi samo u njihovim porodicama, iznese na viši društveni nivo, piše u predgovoru knjige koji je napisala osnivačica FHP i urednica knjige, Nataša Kandić.

Prema podacima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK) 1.613 osoba se još uvijek vode kao nestale na Kosovu. Istraživanje FHP i FHKP pokazuje da ima još barem 23 osobe čiji nestanak nije prijavljen. Među nestalima je 1.487 civila.

„Mislim da će naša knjiga biti jedan od najpouzdanijih izvora znanja o nestalim osobama. To je važno i zato što su porodice nestalih u potpuno drugačijem položaju nego porodice koje su sahranile svoje stradale članove porodice... One su u situaciji da to sjećanje traje i živi samo u okviru porodica. Ova knjiga je pokušaj da to sjećanje iz porodičnog kruga iznesemo na jedan viši društveni nivo", rekla je na predstavljaju knjige Nataša Kandić.

Kratke biografije nestalih osoba predstavljene su u knjizi „Dostojanstvo za nestale“ na više od 660 strana. Opisana je između ostalih priča Stevana Srdića, koji je sa majkom i bratom izbjegao u Srbiju tokom akcije „Oluja". Dobili su smještaj u hotelu u Prištini koji je pretvoren u smještaj za izbjeglice. Majka ga je posljednji put vidjela 30. maja 1999. godine, kada je otišao u grad.

Opisana je i sudbina Hale, Albanke iz sela Poljance u opštini Srbica, koja je sa jetrvom Metie, komšinicom Zehidom i njenom rođakom Kumrije ostala u svom mjestu i poslije 21. marta 1999. godine, kada su srpske snage ušle u selo. Dva dana kasnije, srpske snage su pucale na Metienu kuću, gdje su bile i Zehida i Kumrije.

Prema riječima Metie, ona je izašla držeći u rukama beli papir, da bi dala do znanja da su u kući civili. Vojnici su odveli Kumrije, a kada su je vratili, ispričala je da je Halu vidjela u selu, u pratnji vojnika srpskih snaga. Poslije toga, Halu više niko nije vidio. Vojnici su istog dana ponovo odveli Kumrije, a poslije nekoliko dana, Zehidin sin našao ju je mrtvu. „Imala je ranu od vatrenog oružja u predjelu grudi" koja je piše u knjizi „Dostojanstvo za nestale".

Svaka priča – potencijalni roman

Na predstavljanju knjige govorio je i novinar Nedim Sejdinović, koji je rekao da bi „Dostojanstvo za žrtve“ trebalo da bude „poziv da se nestalima vrate imena i prezimena“. Dodao je i da je ta knjiga „registar ljudske tuge i nesreće, ali i nade – da ćemo iz svega toga naučiti da nam se nikada više ne vrate devedesete godine“.

„Knjiga će biti vrsta važnog uporišta da se istorija vrati istoričarima. Ova knjiga je ugaoni kamen koji će teško neka buduća manipulacija moći da pomjeri - moći će samo da ga ignoriše. Svaka od ovih priča mogla bi biti jedan roman, film... Zamislite kada bi se snimio film u dva dijela u kome bi kosovski režiser govorio o žrtvama sa srpskim imenom i prezimenom i obrnuto“, rekao je Sejdinović.

I dalje bez Zakona o nestalima

Poslije rata na Kosovu, samo u Srbiji nađeno je pet masovnih grobnica, u kojima su pronađeni posmrtni ostaci najmanje 950 kosovskih Albanaca.

„U izvorima na kojima se temelji knjiga 'Dostojanstvo za nestale' navode se lokacije masovnih grobnica koje ponovo treba pregledati kao što su Perućac, Batajnica i Petrovo Selo i lokacije mogućih masovnih grobnica : rudnik Štavalj kod Sjenice, selo Budisavci, selo Lapušnik, lokacije Kozarevo i Jalovište, kao i neodređena lokacija u blizini Surdulice", piše u predgovoru knjige.

Deklaracijom o nestalim osobama koju su 2023. godine potpisali Aleksandar Vučić i Aljbin Kurti dogovoreno je, između ostalog i osiguranje „potpunog pristupa" informacijama koje pomažu u lociranju i identifikaciji preostalih nestalih osoba na Kosovu.

Srbija je 2011. godine ratifikovala Konvenciju UN o zaštiti svih lica od prisilnih nestanaka, čime se obavezala da rasvjetli sudbine nestalih osoba tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Do danas međutim, Zakon o nestalima nije donesen. Ipak, na konferenciji za novinare 31. avgusta prošle godine tadašnji ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Nikola Selaković izjavio je da postoji politička volja „za nastavak rada" na tom zakonu.

Svjedokinja i žrtva zločina

Jedan od govornika na predstavljanju knjige bio je i Budimir Maslav, čija je sestra stradala na Kosovu 1999. godine. Ispričao je da je te godine sa ženom i sestrom krenuo iz sela u opštini Peć, koje je bilo opustošeno. O sudbini svoje sestre saznao je od komšije Albanca, kada je izbjegao u Švajcarsku.

„Bila je kolona...Kola su mi prokuvala i morao sam da stanem. Naišao je moj kolega sa punim autobusom... I on je stao... Moja sestra je ušla u autobus, a iz njega je izašla jedna Romkinja, moja komšinica. Njen muž je htio da krene sa mnom... Njegova majka je bila toliko bolesna, da je ostala kod kuće“, ispričao je Maslav.

Na insistiranje svoje žene, vratio se kući po majku.

„Sutradan je sa majkom krenuo pješke...Vidjeli su kako vojnici OVK siluju moju sestru...Na kraju su nju ispalili rafal", rekao je Maslav.

Kada su pucali, majka Maslovljevog komšije je na albanskom uzviknula. „Ubiše Natu!" Vojnici su je čuli i odmah ubili i nju.

„Pretraživali su ko je sa njom, i kada su našli mog komšiju, i na njega su otvorili vatru...bio je ranjen...U Švajcarskoj sam od njega, kada je i on tamo prebjegao, saznao šta se desilo mojoj sestri, dakle šest, sedam godina od njene smrti“, ispričao je Maslav.

Brat Sunčice Stojanović otišao je sa Kosova 1994. godine i sa roditeljima došao u Smederevo. Na predstavljanju knjige Stojanović je ispričala da je u vreme bombardovanja SRJ njen brat bio pod pritiskom na poslu, da bi, kao neko ko je sa Kosova, trebalo da bude na frontu.

„Pošto nije dobio poziv regularne vojske, bili smo protiv da bude u nekoj paravojnoj formaciji. Moj brat nikome ne bi mogao da učini nešto nažao... da učini neki gnusan zločin... Kada se naša vojska povukla...želio je da osjeti te patnje Srba, da im se nađe... Jednog jutra je otišao... Saznala sam da je došao do sela naših roditelja, ali tri dana kasnije, izgubio mu se svaki trag... Veoma bih voljela da pregovori Prištine i Beograda konačno krenu u pravom smjeru i da se dozna istina o našim najmilijima“, rekla je Sunčica Stojanović, koja se na Kosovo vratila prije par godina, između ostalog i zbog nade da će tako lakše doći do informacija o sudbini svog brata.

Pratite nas i na Facebooku, preko "X", na Youtubeu, kao i na Instagramu