Je li ih bilo 50? Ili 100? Možda čak 200? U svakom slučaju bili su vrlo glasni kada su sa svojim zviždaljkama pokazivali što misle o tim tako omraženim političarima. Jer to je bio cilj: da navodne "izdajice naroda" Gauck, Merkel, Lammert ili Tillich osjete bijes naroda. Mala manjina je tu sliku zemlje koja slavi, prenošenu putem televizije i društvenih mreža, uspjela dominirati - i nanijeti joj štetu. Još jednom. Jer, loše vijesti iz Dresdena i okolice, kratko rečeno: iz Saske, odavno su postale uobičajena pojava.

Njihovo ignoriranje bi, s novinarskog gledišta, bilo prešućivanje činjenica. No postoji li još uvijek uravnoteženost ako se skoči preko svakog štapa koji nekom postave Pegida ili drugi desni bukači? Na kraju krajeva, unatoč višesatnoj kiši, više stotina tisuća ljudi je bilo na proslavi u središtu Dresdena i u najboljem slučaju nisu uopće zamijetili desne populiste. Jer desničarski bukači su se uvijek ciljano pojavljivali onda kada bi se nakratko pojavio i neki političar. Ujutro na misi u poznatoj Frauenkirche (Crkvi Svete Bogorodice), poslijepodne na središnjoj proslavi u zgradi opere Semperoper.

Vješala s imenima političara su poziv na linč

Bile su to planirane provokacije frustriranih osoba koje izbjegavaju svaki dijalog. Oni su se opremili čepićima za uši kako bi bez posljedica po zdravlje preživjeli vlastito deranje. Za dobrobit drugih ih nije briga. Opisivanje te bezobzirnosti ispunjene mržnjom spada u novinarske dužnosti. Time postaje jasno čija su duhovna djeca ova, očito dobro organizirana, smetala. No za svoje loše ponašanje, svoje podlo držanje na Dan ujedinjenja Njemačke, njih se ne može goniti sredstvima pravne države. I dobro je da je tako.

Pravo okupljanja i izražavanja mišljenja su prevažna dobra da bi ih se obezvrijedilo nerazmjernim reakcijama. No svakako se treba poduzeti nešto tamo gdje je prekoračena granica huškanja naroda ili se potiče na počinjenje kaznenog djela. U tu kategoriju spada demonstrativno nošenje vješala na prosvjedima. To nije obični neukus, nego poziv na linč. Tko takve stvari nekažnjeno čini, osjeća se ojačano u svojim djelima. A mnogi će ih oponašati.

Na Dan ujedinjenja Njemačke bilo je doduše mnogo ružnih slika i akcija, ali očito nijedna nije bila kažnjiva. Marš, koji Pegida već skoro dvije godine organizira ponedjeljkom - ovoga puta s oko 4.000 sudionika, prošao je bez izgreda. Za mnoge je završio na glavnom kolodvoru, odakle su krenuli na put kući. Većina zastava je već bila spremljena, obavljen je ispraćaj. Do viđenja do idućeg ponedjeljka! Na jedan ružan način to je imalo neki obiteljski karakter.

Biti glasan - bez rizika

Policija je rutinirano promatrala, šutljiva drezdenska većina je živčano okretala glavu, a neupućeni turisti su možda pristaše Pegide smatrali nogometnim navijačima koji idu kući. Tako kako su onuda hodali i jesu stvarali dojam da je njihova momčad izgubila. A u nekom drugom smislu i jesu izgubili. Čini se da su se dobro osjećali s tim dojmom. Iživjeti se jednom tjedno. Krivi - svejedno za što - su uvijek drugi. U doba DDR-a to je bila komunistička stranka SED. No tada se radije šutjelo, da se ne bi nastradalo.

U pravnoj državi Saveznoj Republici Njemačkoj je lakše biti glasan - bez rizika. Sve je jači dojam da se do većine njih može doprijeti još samo teško ili čak nikako. No za to su sami odgovorni. Oni ne žele drugačije. S time će se morati pomiriti Dresden, Saska i Njemačka. Možda bi bilo bolje kada bi ih se u medijima ignoriralo. Osim ako ne počine kažnjiva djela. Kao šef Pegide Lutz Bachmann. On se krajem studenoga opet mora pojaviti pred sudom u Dresdenu. Zbog optužbe za huškanje naroda.