Posljednja televizijska debata prije izbora u Velikoj Britaniji gotovo da je Eda Milibanda dovela do pada - doslovno. Nakon jedne televizijske emisije u Yorkshireu, u kojoj je publika mogla postavljati pitanja i u kojoj se žestoko debatiralo, Miliband je izgubio ravnotežu dok je silazio s bine. Mogao je to biti jedan od onih trenutaka, koji definiraju jednu političku karijeru. Ali Miliband je u posljednjem trenutku vratio ravnotežu i čvrsto stao na noge. Možda je to simbol za njegovu nevjerojatnu promjenu imidža za vrijeme izborne kampanje proteklih tjedana. Još do prošle godine se žestoke pristaše Laburističke stranke i neki od njegovih stranačkih kolega ne bi čak niti kladili na njega. U svim anketama je imao katastrofalne rezultate. Ed Miliband je važio kao neomiljen, nerazumljiv, nespretan.

Političar bez karizme

Svaki školski razred u klupi ima svog Eda Milibanda: ozbiljan, talentiran, nespretan u društvu - pravi šmokljan. Takav jedan može postati profesor ili informatičar, ali ne premijer u dobi stalne medijske nazočnosti. Kad je Miliband prošle godine sniman kako jede pecivo sa slaninom, njegovi protivnici su te snimke još jednom iskoristili kako bi ga ismijali. U britanskoj izbornoj borbi su sva sredstva dopuštena kako bi se političke protivnike predstavilo kao idiote.

Pritom šef laburista ima besprijekornu političku i akademsku biografiju: kao mlađi sin marksističkog profesora politologije Ralpha Milibanda je Ed Miliband zajedno s bratom Davidom (također političarom) odrastao u sjevernom Londonu u jednoj tradicionalno ljevičarskoj intelektualnoj obitelji. Njegovi roditelji su kao poljski židovi od nacista pobjegli u Englesku. Obojica braće su studirali u Oxfordu, obojica su za vrijeme Tonyja Blaira doživjeli uspon u redovima laburista. David je na koncu u vladi Gordona Browna preuzeo funkciju ministra vanjskih poslova, Ed je bio zadužen za energiju i klimatske promjene. Dvije brze karijere sve do političkog "bratskog ubojstva" na stranačkom kongresu.

Stranačka politika kao obiteljska drama

Nakon izgubljenih izbora je Brown odstupio sa stranačkog vrha, a David Miliband se činio naravnim nasljednikom. Simpatičan, uglađen i političar iz desnog, uspješnog krila stranke. Ali kandidatura za predsjedničko mjesto u Laburističkoj stranci je postala borba s mlađim bratom koji ga je na koncu pobijedio. Uz pomoć sindikalnih glasova je Edu pošlo za rukom da se kao kandidat lijevih s jako tijesnim boljim rezultatom pozicionira ispred Davida. Mediji su dobili svoju dramu po shemi biblijskih likova Kaina i Abela. Odnos dvojice braće je od tada kompliciran.

Još i danas tu priču protivnici Eda Milibanda koriste kako bi ga predstavili kao podmuklog i nepouzdanog. Zemlju će još više uništiti nego što bi to uradio njegov brat, zajedljivo je poručio londonski gradonačelnik, konzervativac Boris Johnson. Ed Miliband je, međutim, uvijek isticao da mu je u cijeloj toj priči stalo do stranačke linije, ne do rivaliteta među braćom.

On simbolizira odvraćanje od "blairizma", politike neoliberalne gospodarske ljubaznosti. Ed Miliband, naprotiv, želi se boriti protiv socijalne nejednakosti u zemlji, sniziti visoke naknade za studiranje, spasiti javni zdravstveni sustav, rasteretiti uposlenike. On je za Europu i pružanje jednakih šansi - u Njemačkoj bi bio socijaldemokrat. Istovremeno i on želi izbalansirati britanski proračun i smanjiti državni deficit. Neki birači laburista smatraju da Milibandu nedostaje jedna velika, udarna poruka. Ali stranački šef se plaši dati obećanja, koja ne može ispuniti.

Od gubitnika do tinejdžerskog idola

U ožujku je zatim uslijedio preokret. Možda je Obamin savjetnik David Axelrod kao pomoćnik u izbornoj kampanji Laburističke stranke bio taj koji je načinio čudo i Eda Milibanda doveo do toga da u televizijskim debatama i na izbornim nastupima konačno bude svoj, a ne da glumi nešto drugo. Odjednom je tom laburističkom kandidatu pošlo za rukom da ga se primijeti kao vitkog, dobro odjevenog političara četrdesetih godina, muškarca s humorom i prirodnošću. I kao političara, koji stoji iza svojih uvjerenja, koji zna saslušati i koji djeluje osjećajno.

Novi imidž je bio toliko efektan da su tinejdžeri odjednom htjeli selfieje s Edom Milibandom i na internetu osnovali grupu "Mili-fanovi". Možda se to sve donekle može zahvaliti i pametnom marketingu, ali je ipak signal za kasnu preobrazbu tog kandidata u jednog političara za kojega se glasuje.

Veliku Britaniju čeka promijenjena stranačka slika

No, ostaje otvoreno može li Miliband time u dovoljnoj mjeri utjecati na ishod izbora. Političko neraspoloženje Britanaca ima duboke korijene; a i Ed Miliband je u njihovim očima dio elite i političke kaste, koje se gnušaju. U svakom slučaju bi za njega, kao i za konzervativca i aktualnog premijera Davida Camerona u slučaju pobjede trebalo biti teško formirati vladu nakon izbora koji se održavaju u četvrtak.

Prema posljednjim anketama nijednom od dvojice kandidata se ne prognozira dovoljno glasova za dobitak parlamentarne većine. Izborni pobjednik će, kako izgleda, biti ovisan o jednom koalicijskom partneru. Manje stranke će odlučivati. Međutim, koliko bi liberali bili spremni za promjenu tabora? I kakav izborni rezultat će imati desni populisti iz Ukipa?

No, sudbina moguće laburističke vlade prije svega ovisi o škotskim nacionalistima. Njihovoj stranci SNP se prognoziraju jaki rezultati. Ed Miliband je, međutim, obećao da s tom strankom neće formirati koaliciju jer se ona zalaže za odcjepljenje Škotske od Velike Britanije. Moguće je da laburisti formiraju manjinsku vladu, jer u mnogim političkim pitanjima laburisti i SNP stoje na istoj strani. Ukoliko izborne ankete ne promaše u potpunosti, onda Veliku Britaniju nakon ovih izbora u svakom slučaju očekuje mukotrpno formiranje vlade i jedna potpuno promijenjena stranačka slika zemlje.