U neka prošla vremena su intelektualci iz mnogih arapskih zemalja zavidjeli Egiptu. I to, uprkos redovnih kršenja ljudskih prava pod dugogodišnjom vladavinom većinom nepopularnomg autokrate Hosnija Mubaraka. Ne samo zbog pritiska Zapada, tadašnji režim je dao slobodnog prostora kulturnoj eliti u velikim gradovima, gdje su mogli slobodno razmišljati i čak razvijati demokratske ideje. Pa ipak se to događalo u uskim okvirima, pod stalnom kontrolom obavještajnih službi i uvijek je bilo povezano s rizikom da bi neko od danas do sutra mogao završiti u zatvoru. Ali ovi rizici su bili poznati i izgledalo je kao da se s njima moglo kalkulisati.

Ovog slobodnog prostora danas više nema. Egipat, pod njegovim sadašnjim predsjednikom Abdelom Fatahom Al-Sisijem, postao je tužno mjesto represije i intelektualne praznine. Ono što se tamo dogodilo proteklih nekoliko godina nosi jasne karakteristike diktature koja je uperena na slobodu mišljenja: državni mediji su potpuno pod kontrolom države, socijalne mreže i mediji se pomno prate, a mnogi intelektualci i kritičari vlade su u egzilu, iza rešetaka ili su jednostavno "nestali". Oni, koji ispoljavaju kritiku, žive opasno u današnjem Egiptu -  daleko opasnije nego što je to bilo pod vladavinom dugogodišnjeg vladara Mubaraka.

Lažna  demokratija

Gorka je i tužna spoznaja da je ovaj tmurni razvoj situacije upravo rezultat istorijskih pokušaja mnogih Egipćana da se hrabro založe za više sloboda i ljudskih prava za svoj narod. Prije osam godina, 25. januara 2011. godine,  na trgu Tahrir u Kairu počeli su masovni protesti koji su doveli do pada Hosnija Mubaraka. Nakon manje od godinu i po dana san o slobodi i životu u dostojanstvu se raspao: vojska je izvela državni udar protiv demokratski izabranog predsjednika Muhameda Mursija iz Muslimanskog bratstva, koji je svoje pristalice pokušao da  infiltrira u državne institucije i čija je vladavina u potpunosti potvrdila strahove hrišćanske manjine - egipatskih Kopta. A onda je vojska, umjesto demokratije, izgradila autoritarnu lažnu demokratiju pod svemoćnim predsjednikom iz svojih redova, koji sada čvrsto sjedi u sedlu. On je represijom ućutao i Muslimansko bratstvo i sekularne kritičare režima.

Nažalost, Egipat nije izolovan slučaj. Pokušaj da se rizikuje više demokratije propao je gotovo svuda u arapskom svijetu. U Libiji, je "Arapsko proljeće" završilo haosom, u Siriji i Jemenu krvavim ratovima sa bezbrojnim žrtvama. Samo politički krhki Tunis, čiji su građani 2010. prvi izašli na ulice protiv svog diktatora, i dalje se hrabro bore za svoju demokratsku budućnost. Međutim, to dobija suviše malo međunarodne podrške.

Istina je i da su se mnogi Egipćani, kao i stanovništvo drugih arapskih zemalja, odavno aranžirali sa novim uslovima života. Uprkos političkih i ekonomskih teškoća, oni su sretni zbog relativne stabilnosti nakon haosa prevrata. Boje se i sirijskog ili libijskog scenarija  i prihvataju svoju ograničenu slobodu kao "manje zlo". To korespondira sa široko rasprostranjenim stavom Zapada, koji zažmiri na jedno oko kada se radi o kršenju ljudskih prava, sve dok je Egipat manje-više stabilan i dok sarađuje po pitanjima antiterorizma i migracije. Pored toga, Al-Sisi dobija poene od Zapada i zato što stabilnim drži i inače nepopularne diplomatske odnose sa Izraelom. Ali i zato što se, makar i površno, brine o statusu i zaštiti hrišćanske manjine u njegovoj zemlji, što je nedavno pokazala izgradnja velike katedrale u Kairu.

Diskvalifikovan kao "partner" Evrope

S druge strane, "Human Rights Watchu" zabilježio je u proteklih godinu dana najmanje 51 sumnjivu smrtnu kaznu, izrečenu zbog  navodno politički motivisanog nasilja ili ličnih veza sa "teroristima". Pored toga, navodi se i da je samo u jednoj godini oteto oko 230 ljudi. Ko vodi takvu politiku, ne može, bez obzira na sve realno-političke stege, biti "partner" Evrope. Zato što bi to signaliziralo lažnu i kobnu poruku da Egipćani nisu zaslužili ništa bolje.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android